Ne brinite, kartu sam itekako dala u dobre ruke. Gutam famoznu Zadie Smith i čak ni ona ne priječi moj redoviti san. Srećom spavam sasvim normalno, kao i prije OP i tablete mi ne trebaju. Još uvijek čekam otpusno pismo iz bolnice. Dotad ništa od vođene fizioterapije ili patronažne sestre. Međutim, mi smo ljudi snalažljiva stvorenja, osobito u uvjetima infinitum birokracije, i tako ja imam prijateljicu/susjedu koja je nedavno završila Medicinu i čeka stažiranje, i sama predložila doma me previti i sad se mogu mirne duše tuširati i nakvasiti zavoj. (prije samo u ljekarni kupiti sterilnu gazu i Vivapore samoljepljivi flaster). Nitko sretniji od mene!!
Vježbe iz bolnice se većinom svode na napinjanje mišića (trbuh, stražnjica, noge, leđa), dok su neke cirkulacijske, i to je sve ok. Glavna vježba je: ležeći na leđima, s rukama na natkoljenicama, petama na krevetu, nožnim prstima zategnutima prema sebi, napetim trbuhom i stražnjicom trebam gurati noge protiv ruku i ruke protiv nogu u različitim varijacijama – ruke s unutarnje strane, pa ruke s vanjske strane, pa ruke prekrižene). Također je dopušteno raditi sve moguće vježbe disanja sve dok je kičma ravna. I toga se bespogovorno pridržavam. Mojim nogama, a možda i mojoj psihi ipak nedostaje svakodnevno trčanje, istezanje, borba protiv sebe, znoj, napor, euforija.
Čudno je to kad se između različitih dijelova tijela vode diplomatski pregovori: jedan dio žudi za ekstremnijim naprezanjem, a drugi ne može napraviti ni najjednostavniji pokret.
Nesavladiv napor i nepromijenjen izvor frustracija su i dalje leđne vježbe. (danas sam ih uspjela napraviti ravno 5!)
ZNAM: moram mirovati/čuvati kičmu dok se ne okošti što se okoštati mora između kralješnjaka, i zahvalna sam što ne moram nositi ortozu i zato ću se držati uputa i mirovati, ali me svejedno zanima: što se sve može dogoditi ako sam vrckasta, ako se previše napinjem, krećem ili ako pogrešno vježbam? A što ako samo ležim?
Post je objavljen 04.07.2006. u 15:12 sati.