Evo danasnjeg teksta Pavla Kalinica, kolumniste "Iskona", kojeg ne treba komentirati! Ali razmisliti o problemu - valja, svakako (o svakoj tvrdnji iz napisa posebno i o tekstu kao cjelini):
"Otmica jednog u nizu kaplara, za kojeg nitko ne bi čuo da nije otet, pokazala je svu dubinu krize na Bliskom istoku. Ne radi se o krizi u odnosima između Palestinaca i Izraelaca, već o marijanskoj brazdi u odnosima Izraela i SAD-a prema cijelom islamskom svijetu, poglavito teritoriju u čijim se dubinama ljuljuška za profit prijeko potrebna nafta.
Otkako se ta cijela nesretna priča počela kotrljati u prošlom stoljeću, od Belafurove deklaracije, osnivanja Države Izrael, preko niza ratova različitih intenziteta i naziva... do današnjeg dana ostala je samo jedna konstanta – odnos Izraelaca i Palestinaca detonator je velikog sukoba koji može izbiti danas ili za pedeset godina. Činjenica je da obje strane imaju velike ljudske i materijalne gubitke. Da se rat vodi na svim razinama i u svim dimenzijama, nesmiljeno i, kako danas stvari stoje, do eliminacije jednih ili drugih.
Izrael danas, što svojom sposobnošću, a što zahvaljujući američkoj logistici, figurira kao regionalna velesila kojoj svi susjedi zajedno ne mogu ništa na bilo kojem polju – od znanstvenog preko gospodarskog do vojnog. Možda je Izrael najsuperiorniji upravo na medijskoj bojišnici, gdje zahvaljujući plasiranju vlastitih informacija uspijeva svjetsku javnost uvjeriti u vlastitu nedužnost. Nije važno o čemu se radi, ali izraelska medijska mašinerija skoro pa savršeno odrađuje posao. Bez obzira koliko ima palestinskih izbjeglica u okolnim arapskim zemljama, koliko mrtvih, koliko ranjenih, koliko zatvorenih sa ili bez sudske presude - te vijesti sporo se, rijetko i periferno probijaju do svjetskih medija i moderatora svjetskog javnog mnijenja.
No, izraelsko društvo ipak nije toliko monolitno koliko bi željeli kreatori i sukreatori izraelske unutarnje i vanjske politike, posebno u odnosu na palestinsko pitanje.
Upravo otmica jednog čovjeka dovela je sada do totalnog medijskog udara po svim svjetskim medijima u udarnim terminima. Popraćena je manje učinkovitom vojnom akcijom, što na zemlji, što iz zraka.
Nedvojbeno je da izraelska vojska može u pola sata okupirati cijeli pojas Gaze. I što onda? Uostalom, već su ga držali pod totalnom okupacijom punih trideset i osam godina! I bili su se prisiljeni povući jer je tamo bio stalni nered, koji nitko nije bio, niti će biti u stanju kontrolirati. Ne u uvjetima koji su sve samo ne normalni uvjeti življenja primjereni čovjeku.
I građanski rat između Hamasa i Fataha, koji je bio na najboljem putu, zamro je pred daleko većom opasnošću što se nadvila nad pojasom Gaze i Palestincima koji su ostavljeni sami - na milost i nemilost Izraela i SAD-a. No, nije to od jučer. Oni se na vjetrometini nalaze već pedesetak godina. Biološki su prilično žilavi - uspjeli su preživjeti. Što na Zapadnoj obali, što u pojasu Gaze te u izbjeglištvu u okolnim arapskim zemljama... Više nema kutka gdje ne žive Palestinci.
Koliko Izrael drži do jednog čovjeka, vide svi koji to žele vidjeti. S druge strane, koliko je ljudi poginulo u pojasu Gaze u izraelskoj intervenciji u ovom se trenutku čini manje važno ili jednostavno nevažno. I to je ono mjesto gdje Izrael i SAD čine ne taktičku, već stratešku grešku.
Glavnina zastupnika u parlamentu Palestinske samouprave bili su u zatvoru jednom ili više puta. Rijetko tko ima nekoga tko nije u izbjeglištvu ili ubijen. Na osnovu tih pokazatelja svima bi trebalo biti jasno da će nakon Hamasa, ako se nastavi politika sustavnog odbijanja suočavanja s realnošću, doći još krvaviji i žešći rat. Jer na tom prostoru žive i Palestinci koji su također ljudi, a ne niža vrsta koja je promakla Darwinu. Toliko žestoki sukob uvjetovat će da Palestinci neće pristati ni na što drugo osim na ono što trenutačno traži Izrael, ali s predznakom minus.
Naravno da Izrael ne može biti vojno poražen niti ga bilo kakva međunarodna organizacija može natjerati da učini ono što ne smatra svojim interesom. No problem se mogao uvijek, pa i sada, promatrati dinamički. A to znači da je jedini jamac opstojnosti Izraela tu gdje jest upravo i jedino bezuvjetno i neodgodivo osnivanje države Palestine. Bez takvog jamca Izrael se s okruženjem može nositi samo do međusobnog istrebljenja. Čak ni SAD to neće moći spriječiti, jer i imperije imaju svoj vijek trajanja, unatoč činjenici da uzvraćaju udarac.
Pavle Kalinić
03.07.2006."
Post je objavljen 03.07.2006. u 21:50 sati.