Marketing
Seherezada, prikazi i zakazi
Radila je pipi_piaf dosad u nekoliko knjižnica, ova posljednja joj je ulijevala nadu... No, pravila su svugdje ista... I slijede u nastavku:
Dakle, činjenica br. 1: knjige se ne smiju posuđivati i nema nijedne knjige u slobodnom dostupu, na policama. Činjenica br. 2: prođe tako vaša (i naša, pa čija, pobogu
?!) pipi_piaf cijelu proceduru traženja šifri i ispisivanja svega što treba da dobi knjigu. Činjenica broj 3: spusti se ona na drugi kat po jedan žig
. Činjenica br.....: onda provježba guzu i bedra penjanjem na četvrti kat po još jedan žig i jedan potpis
. Sve to zajedno - izžigano i ispotpisivano - odnese na jedan šalter
.
Knjige će dobiti sljedeći dan ili za dva dana.
Čeka ona, naučila se stara strpljenju, što će, i dođe ona do svojih knjiga! Činjenica u koju je teško povjerovati broj 1: no ne sve knjige jer ih nemaju, hih, nije da su posuđene, nego ih nemaju uopće... Ne raspravlja se svačija pipi_piaf: "what the fuck onda radi ta knjiga u katalogu - ako je nemate?!" - jer to, zna ona, nema smisla - živčane s stanice jedine koje se ne mogu obnoviti... A hoće vam ona ostati normalna...
I prođe ona pogledom dobivene knjige, ne smije ih posuditi i ne može ih sve čitati u knjižnici, pa ode ona napraviti koju kopiju... Čeka red, i čeka, i čeka
... Broji novce jer je kopiranje skupo
... Činjenica u koju je teško povjerovati broj 2: dočeka ona red, ali - NE! - kopija do daljnjega neće biti u njezinim rukama
... Zašto? Zato što mora nabaviti na fakultetu PRIKAZ (FUCKIN' PRIKAZ! - nije pipi_piaf nikad skupljala salvete, ni značke, ni plišane medvjediće, niti je radila ždralove - ali je, ne hoteći, postala kolekcionarka: ruskih fuckin' prikaza!). Prikaz s naglaskom prvome a. No dobro.
Nakon što nabavi prikaz, mora ga ovjeriti na odjelu posudbe knjiga iz književnosti u glavnoj zgradi knjižnice (o. a. na Nevskome prospektu, cca. 5-6 metro stanica udaljeno), onda mora uzeti još jedan papirić - iliti ZAKAZ - ispuniti ga i fijuf - onda će joj tete isfotokopirati što ih traži pipi_piaf.
Eto... Tražim ja, dragi moji, jako i uporno tražim, velike slavenske duše, i krivo mi je, vjerujte mi, što ih ne nalazim, što ih nema, što su negdje nestale. I tražim ja, dragi moji, lijepo i dobro u svemu, i trudim se, dragi moji, obraćati pažnju samo na lijepe stvari, i odlučujem - svakim jutrom - diviti se cvijeću i proljeću, ali... i opet ali, to grozno ali... ostaje ono što sam se šalila s Kovrčavom Sue
:
K.S. "Ajmo naći lijepe stvari ovdje..."
P.P. "Ajmo."
I muk... Da si nismo toliko bliske, napisala bih da je uslijedila neugodna šutnja. Ovako je nastupila samo šutnja
. Ne pada mi ništa na pamet...
Počinjem nabrajati:
administracijski zidovi
neljubazni ljudi od kojih se i danas rasplačem
čudna klima
bla, bla, bla....
I dođemo K. S. i ja do sljedećeg: dobra je strana loših strana to da se sve događa ovdje, u Rusiji, a ne u Lijepoj Našoj. To je dobra strana Rusije. Zarobljena je u svojim velikim ali nepropusnim granicama. I ja je gledam sa (sigurne) distance.
Zašto sam ipak ovdje? Zašto nisam spakovala kofere, promijenila datum avionske karte i napokon se - kao čovjek - otuširala u toploj vodi? Zašto sve? Čemu sve? Karijeristica sam? Ne
, znate da radim ono što radim jer to volim, jer mi vrag ne da mira, jer me zanima kopati... Ne, nije zbog slobode... Opterećuje me sloboda, a možda i nisam dovoljno snažna za nju...
Ne znam, dragi moji, ali ja vam se svakim jutrom budim i pogledam se sama u ogledalo i ono što me iz ogledala gleda sve mi je poznatije. Sve mi je bliže... Kužim svoje vlastite crte lica, ne vidim u njima više samo (loše) kopije (dobrih) originala, moje crte lica postaju same originalne. Moje, kako bi - kad se vratim - mogle biti i vaše. Razumijete li što pišem? Ja ne posve, ali barem otprilike.
Znate vi mene: nije sve tako loše kako piše(m), ja biram - svjesno i namjerno - loše kamenčiće iz slanog, plavog mora. Ne zato da privučem vašu pažnju. Ne zato da me čvršće zagrlite kada se vratim. Ne zato. Dva su razloga:
da vas podsjetim - ako se probudite malodušni ili bezvoljni - da obratite pažnju na stvari koje ne primjećujete, a koje TAKO JAKO fale kad ih nemate...
da bih bila sigurna da ću uspjeti u držanju glave pod površinom... kako me ne bi poklopio ruski val samoće i grubosti.
Jesam li skribomanka? Ili se samo plašim? Ili vas samo jako volim? Ili mi samo jako falite?
Šalje vam pusu vaša Šeherezada,
iz svijeta čije je vrijeme prošlo,
pipi_piaf
Post je objavljen 03.07.2006. u 19:48 sati.