Sav iscrpljen od razmišljanja šta o svom novom izgledu no više o njoj lagano je gaco prema kuči.Kad je napokon došao,ugledo je majku koja je zinula,ispustila tanjur koji je prala iz ruke na pod i drhtavim glasom upitala:“Gabrijele jesi li to ti?“.On je samo potvrdno klimnuo glavom i krenuo prema svojoj sobi da se naspava...Majka i otac su ga uporno pitali :“Šta je bilo?“,“kako ti se to dogodilo?“,“gdje si bio?“....on je samo odgovarao sa ne znam i ne sječam se....Nakon par dana cjelo selo se pravilo da se ništa nije ni dogodilo,čak i njegovi roditelji. On to nije nikako mogao zaboraviti,no morao je to nekako zaboraviti...Došao je dan da krene u školu,tu istu školu u koju sa gađenjem ide več 10 godina,u tu školu koja mu svaki dan prisjedne,u tu školu gdje ga svaki dan vrjeđaju i ponižavaju...Kako se približavao školi shvatio je da to tako neče biti danas,vidio je da su ga ljudi gledali...Ali ne ko prije, muški su ga gledali sa ljubomorom a žene sa požudom.Nakon što je došao pred sama vrata razreda sreo je Viktora,on je bio jedan od one četvorice...One četvorice koji su ga samo iz zabave osramotili...Kada su se pogledali u oči nastao je muk na par sekundi,Gabrijel je osjetio ogroman bjes,nešto što nikad nije prije osjetio,ni približno ovak jako.Viktor ga je drhtavim glasom tuho pitao:“Gabrijele,jesi li to ti?“koliko god pitanje bilo tiho kao da su ga svi u krugu od 100 metara čuli i okupili se oko njega.on je istom glasnočom odgovori da.Dok su svi u isti glas postavljali na stotine pitanja on je šutio i krajičkom oka tražio nju....svoju Gabrijelu. Premda mu je toliko boli uzrokovala nije mogao prestat mislit na nju.I tada ju je ugledo,kako je zagrljeno hoda kroz dugački hodnik sa Danijelom,još jednim od one četvorice,ugledavši to njegov bjes se još pojačao,osjetio je kako mu krvne žile drhte i kako mu nešto probada srce.Pao je na pod par sekundi dok ga bol nije popustila.Svi su se još bliže stisnuli oko njega sve dok nije došao profesor,sve ih potjero u razred i podigao ga pitajuči :jesi dobro?Gabrijel je odgovorio potvrdno,zahvalio se i sam krenuo u razred.Nastojao se ponašati kao i uvjek i ne obazirati se na komenatare....kao i uvjek.....nakon završenog školskog dana bio je nekako sretan,neobjašnjivo sretan.Ovo je jedan od rjetkih školskih dana da ga nitko nije lupio ili izvrjeđao...Naprotiv,pozdravljali su ga svi pa čak i cure.Euforičan je izašao iz škole,uvjek nakon škole prvo navrati do pradjeda koji je imao punih 94 godine.Išao mu je pomoč ako mu šta treba,no ne samo zato,jako je volio biti sa djedom.Premda se jedva kretao i mnogi su ga smatrali senilnim pa čak i ludim Gabrijel se sve povjeravao pradjedu,i vrlo je ozbiljno slušao njegove priče i savjete...Začudo djed jedva da je primjetio njegovu promjenu izgleda,ali i Gabrijelu je bilo dosta objašnjavanja,no opet je trebao nekoga kome vjeruje,trbo se nekome ispovjedit.Tako je sada ispričao pradjedu šta se dogodilo one noči,sve, do najsitnijeg detalja,jedino su on i pradjed sada znali istinu o toj večeri. Primjetio je da se
Pradjed na sred njegove priče počeo znojiti i pomalo tresti.On ga je pridržao i upitao šta mu je.Pradjed je izdahnuo i krenuo mu ispričati priču koja če mu zauvjek promjeniti život....
Post je objavljen 03.07.2006. u 15:19 sati.