Pregled posta

A priča ide dalje .....

I ova priča, kao i sve priče, što kraj nalaze u poanti svojoj, ide dalje. Pitanje je bilo dijela njenog što kazivah ga. Dječaci iz grupe odstupiše i krenuli radnjama omalovažiti djelovanje njeno. Nije im bilo nešto drago. Nije bilo, kako im bi dobro, po njihovoj prosudbi, bilo.
Spontano su nezadovoljstvo svoje iskazivali. Ishitreno bijaše. Tako ja to mislim. Puno toga doživjeh i vidjeh brzih djelovanja raznih. Često vidjeh ljude što kažu: 'E, da sam bar malo pričekao.', a bilo je vremena za to. Najčešće se to zbiva, kada emocije preplave čovjeka.
Nitko ne voli, da se na njega ukazuje, kada nešto nije u redu. Tada često uzvraća udarac, ili čak i udara, da bi se vidjelo što ustvari nije o dobru. Tu osnova je potrebe razumjevanja. Sve ima svoje razloge u događaju ili prethodnim događajima.
Spomenuo sam emocije. Radim igrom go i sa djecom s posebnim potrebama. Često su oni žigosani pogrdnim nazivom 'retardirani'. Već sedam godina drugujem s njima. Par generacija je prošlo prijateljevanjem s njima u Velikoj Gorici. Divni su to mladi ljudi, ali većina nosi neki duboki bol u sebi. Vidim to. U domu su, jer u obitelji nemaju uvjete za normalniji razvoj ili čak ni uvjete za normalan život. Po neke ne dolaze za vikend ni njihovi. I stariji njihovi imaju probleme koje sami prevladati ne mogu. Čest je slučaj naslijeđenih puteva, a i nedostataka. Nekima su roditelji alkoholičari s velikim problemima u svom životu. Toj djeci treba ljubav i pažnja. Oni nemaju normalan dom. U tim teškim okolnostima, ma koliko se svi oko njih sada trude, da to zamjene, nije lako njima prosuđivati. Već mlad život pun im je biljega, za koje ne postoje normalna objašnjenja, pogotovo ne njima mladima i malenima. Ranjena duša reagira osjećajima. Oni su emotivci.
Nebi ja tu stavljao neke granice među mladim ljudima. Ima nas svakakvih i u domovima i van njih. Vidjeo sam podosta djece emotivaca na svim stranama. Znam da svi mi ljudi očekujemo pažnju i priznanje. Rijetko se to događa, mada skoro ništa ne košta. Dati osmjeh; potapšati po ramenu, pogladiti po kosi; pohvaliti vrlinu, a i lijepu gestu; bodriti na putu savladavanja vještina; družiti se i biti prijatelj....
Svi mladi ljudi traže svoj put. Nekima su to emotivni putevi, kao u djece što ih spomenuh. Vidjeh, njihove su slike izrazito lijepe, recitiraju s puno žara, predaju se umjetnosti cijelim bićem. U ovih što nisu tako deklarirani, češći je slučaj promišljena akcija. Osnova je međutim ista. Osjećaju se povrijeđenima. Desilo se to, izgleda, i sa trojkom iz nedavnog posta od 26. 06. 'Kako vidjeti što vrijedi?' Možda nije trebalo spominjati javno to što su uradili? Na taj način se nebi spomenulo, i postalo bi normalno činiti ono, što nije dobro. Takove stvari treba staviti na dnevni red i o njima raspraviti. Tako će se vidjeti što nije dobro i čime se možda nekome nanosi bol. Uvijek postoje bar dvije strane, ako sukob postoji, a razloga ima na obje strane. Vidjeti treba što to čini nas neprijateljski raspoloženima.
Napisao sam što su uradili na go-blogu i to ostavio. Njih trojica su uzvratili agresivno. Valjalo je otrpjeti njihove prve udarce, jer tada očito nisu bili u stanju smirenog prosuđivanja i sve bi bilo uzalud. Ispucali su svoje prve plotune. Očekivao sam da će to stati i nisam uzvraćao. Jedino sam štitio go-blog brišući neprimjerene njihove komentare. Pustio sam da se sve slegne, jer tada će se moći trezvenije prosuđivati. Konačno svi moramo izvući neke zaključke. Ne, ne mislim da treba biti neki kompromis, već da razumno stavimo sve na svoje mjesto i označimo prave vrijednosti, te tako razumijemo kakovo djelovanje čemu vodi.
Već u četvrtak dobivam SMS-poruku jednoga od njih, da su se samo on i brat zezali. Nisam odgovorio na to iz taktičkih razloga. Znam da su oni svi u osnovi dobri dečki, ali još premladi i podosta osjetljivi. Takovima je teže realno prosuditi. Često idu žestoko protiv drugih ili protiv sebe. Ni jedno ni drugo nije cilj. Vrijedi razumno shvatiti što je prava vrijednost i za što.
U petak imam poziv na mobitel. Javlja se onaj isti od četvrtka. Objašnjava mi, ali ja mu kratko kažem, da mi je sve jasno i da treba o svemu porazgovarati i da mobitel nije dobar način za to.
'Dolazimo sutra buraz i ja na turnir u Goricu. Smijemo li?', pita me.
'Pa naravno da smijete. Svi koji žele mogu doći, jer turnir je otvoren. Tu se družimo i igramo. Zašto ne i vi. Ti znaš što ste radili. To je za osudu. Samo je jedan uvjet. To se više nesmije ponoviti.', ja njemu.
'OK. Vidimo se sutra.', time je završen razgovor.
Njih dvojica su došli. Treći još uvijek drži svoju distancu. Kažem svima: 'Ne mora on doći. Sam bira svoj put i svoje aktivnosti. Dobro je da to svoje djelovanje čini na dobar način, uvažavajući druge uz nastojanje, da pokuša razumjeti i one sebi nasuprot. Kaže meni, taj što je došao, da će razgovarati s njime. Rekoh mu: 'Možeš, ali neće biti dobro, da ga puno uvjeravaš. Kaži mu kako je bilo i ako te što pita, kaži mu po istini.'
Prijatelji dragi, svi mi odrastamo. Pa i ja sa svoje 62 godine. Nekako pod odrastanje mislim da smo sve bolji, jer dobrota je zrelost u čovjeka. Ima nažalost i vrlo vremešnih ljudi, koji još nisu ni do 'puberteta', što se odrastanja tiče. Valjda im se nije dalo. Za to ipak treba odricanja od nekih slasti i počasti. Volio bi da ovi maleni i mladi s kojima radim na ovoj divnoj igri, što go je nazivamo, vide to i usvoje put dobra među ljudima. To nas i ova igra uči raznim načinima gledanja njenih vrijednosti. Upravo na to su se okomili ovi mladići, jer upravo to je ono što trebaju prihvatiti i naučiti.
Bilo mi je prekrasno u Japanu na svijetskom amaterskom prvenstvu. Najčešće je komunikacija među nama bila osmjeh. Najljepše mi priznanje je bilo dio objašnjenja za dobiveno posebno priznanje gradonačelnika Nagasakija. Rečeno je kako se ovaj najstariji igrač ponio borbeno kroz cijelo prvenstvo i stalno sve činio osmjehom. Bila je to radost što Gospodom mi je darovana. Život je veličanstven dar nama živima, a u svijetu Gospodnjem istina jest njime. I ta posebna nagrada jest Gospodu i meni što nisam ometao volju Njegovu. Hvala i dragim prijateljima u Japanu, koji to vidješe.
Djeco draga i vaši putevi mogu biti radost života. Pogledajte i razlučite vrijednosti na putu svome.
Prijatelji dragi raduje me što su ovo bili dijelovi puta učenja mladih. Možda će to biti još jedan korak u njihovom životu na putu dobra. Vjerujem da je trećem malo neugodno i nije mu lako preći preko onoga što se dogodilo.
Srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen

Post je objavljen 03.07.2006. u 15:05 sati.