Vrijeme je ručku i pitoma je pješčana laguna opustjela. Rijetki su turisti pobjegli pred jarkim suncem i žegom koja prži nemilice. Vrelinu zraka ne remeti ni dašak vjetra, a jedino osvježenje dolazi od hladnih vrulja sa morskog dna, gdje bijeli pijesak nagrđuju gomilice crnog pijeska i mulja, kao neki čudnovati podmorski krtičnjaci. Morska je površina zaljeva glatka kao staklo. Čak ni galebovi ne remete savršen sklad i odraz borova na zrcalu vode.
Rubovi jeftine maske za ronjenje urezuju mi se u kožu lica. Čvrsto grizem silikonsku cijev za disanje i šumno udišem zrak prije nego zaronim. Ne podnosim dodir gume, pa peraje nikad ne navlačim. To znači, da mi treba dvaput više zraka do dna i natrag. Već danima ronim po ovom zaljevu, ne obazirući se na sipe, kamenice i ostalu, uobičajenu morsku lovinu. Kao zaigrano dijete izranjam prazne ljušture školjki - što šarenije i sjajnije, to bolje. Od poznatih 139 vrsta školjki u Jadranu, ovaj ih zaljev ima barem pedesetak vrsta. Sa svakom novom izvađenom ljušturom, obuzme me osjećaj sreće i zadovoljstva, sličan onome iz djetinjstva, kao kad nađeš novu, rijetku sličicu Životinjskog carstva. Vongole, mušlje i prstaci uopće me ne zanimaju. Možda su dobri nekom vlasniku restorana, poznavatelju i ljubitelju morskih plodova i delicija, ali ja ih ne jedem, niti skupljam. Imaju neugledne ljušture, bez sjaja i boja. Uostalom, sve nastanjene, žive školjke vraćam u more. Sve, osim periski. Za njima sam lud i jednostavno im ne mogu odoljeti. Kad ih ugledam na dnu, samo vrhom ukopane u pijesak, dok kao sklopljena japanska lepeza vrebaju neopreznog račića ili neku drugu žrtvu, moram ih osvojiti, istrgnuti iz njihovog svijeta. A one se čvrsto drže vlaknima za pijesak ili neki kamen, pa većinu preostalog kisika potrošim čupajući perisku s dna.
Ova, koju upravo sada pokušavam otrgnuti, najveća je do sada. Njezina delikatna, poluprozirna površina sjaji čak i na dnu zaljeva. Krhka, valovita, a tako oštra površina periske, kao dvije sklopljene ruke moli da je ne otrgnem, ne uberem sa ove morske, podvodne livade. Ali, ja ne marim za njezine molbe. Moram je imati, iako zraka više nemam, a površina je dalekih 5 metara iznad mene. Još samo sekundu. Naginjem je, ne da se, a ja je očajnički želim. Ovo je sad pitanje časti, pa zanemarujem signale za opasnost u mozgu. Pred očima mi se već pomalo mrači. Klečim na morskom dnu i objema rukama čupam perisku iz pjeskovitog dna. Ruka mi sklizne niz hrapavu površinu školjke, a duboka posjekotina oboji more u crveno. Sumnjam da baš toliko krvarim, ali već mi se crveni pred očima i moj stisak oko školjke popušta.
Odjednom, ispred mene je morska sirena. Zabrinuto pokazuje rukom prema površini, a zatim s lakoćom istrgne perisku s dna i pruži mi je. Zadnjim atomima snage odbacujem se prema površini i izranjam.
U ušima mi bubnja i povraća mi se. Moja žena leži u debelom hladu borova i s dosadom na licu prelistava ženski časopis.
- Kako si djetinjast! Rasjekao si ruku na glupu školjku, koja nikome ne treba. Jednom ćeš zbog svoje nepromišljenosti zaglaviti. Upravo čitam o češkom turistu, koji se utopio. Valjda je i on imao istu fascinaciju školjkama kao ti.
Nije zabrinuta, ne nudi zavoj za ranu na ruci. Ne razumije, što vidim u ronjenju i skupljanju školjki. Ona je svoje djetinjstvo preskočila, a rijetke trenutke, koje nije uspjela izbjeći, doživljavala je kao gnjavažu i dječje bolesti, koje je najbolje preležati na vrijeme. Šutim, ne pokušavam objasniti. Godine uzaludnih svađa i još uzaludnijih šutnji donijele su barem ova zrnca mudrosti.
- Jesi li vidjela još nekog u zaljevu da roni? Na trenutak mi se učinilo da na dnu vidim još nekoga – govorim neutralno, ne spominjući riječ ‘sirene’. Ionako misli da sam skrenuo.
- Nema nikoga već sat vremena - kaže ravnodušno. – Pričinilo ti se.
Ostavljam perisku da se otvori, guram grančicu borovine i izbacujem sadržaj školjke u vodu. Ubijam potpuno bezrazložno, kao bijelci na safariju zbog para kljova. Osjećam se loše. Ali moj trofej blista na suncu, a rana na ruci peče. Što više boli, krvi i muke - to više vrijedi, govorio je moj stari.
Zaranjam pod vodu i razmišljam, kako do sada nisam pronašao niti jednu morsku zvijezdu, a one vole pješčano dno. U tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka, pjesmica iz djetinjstva mota mi se po glavi i ja se smiješim pod maskom. Ronim u teško dostupnoj uvali, okruženoj visokim, bijelim stijenama. Stijena se strmoglavljuje u more i istom kosinom upire u podvodnu livadu. Pretražujem pješčano dno i najednom ugledam par zvjezdača otrgnutih krakova. Kao da su stradale u nekom međusobnom podmorskom okršaju kod Ok korala, pale kao žrtve ogromnih rakovica. Dok vadim iz pijeska ostatke morskih zvijezda, nečiji prsti su na mom ramenu. U panici se okrećem i ugledam sirenu. Ovaj se puta nisam iznenadio, a mozak prihvaća ono što oči registriraju. Začudo, imam još dovoljno zraka u plućima, da je mogu pažljivo promotriti: nimalo ne sliči ilustracijama, koje sam kao dijete viđao uz Andersenovu bajku. Ova sirena ima tamnosmeđu kosu do ramena, ženstvene obline i sasvim normalne noge, bez ribljih peraja. Štoviše, na nogama su joj platnene tenisice. Valjda zbog ježeva, razmišljam trezveno, primjećujući gole grudi kao kontrast kratkim hlačicama boje pijeska. Sirena mi nešto govori, a mjehurići zraka veselo poskakuju na putu prema površini. Mimikom pokazuje da približim uho njezinim ustima i ja poslušno prilazim. Čujem riječi, ali ih ne prepoznajem. Sliježem ramenima i prstom pokazujem da moram izroniti, jer nemam više zraka u plućima. Prijateljski mi mahne i na odlasku iz džepa hlačica vadi dvije zvjezdače. Zagrize jednu, sažvače i smiješi se. Pokretom ruke nudi. Ne smijem odbiti, pa i ja zagrizem svoju. Okus ribljih iznutrica i lišća agave tjera mučninu prema jednjaku. Savladavam se, mašem na pozdrav i izranjam.
Impresioniran sam svojim prihvaćanjem neobjašnjivog i vlastitom racionalizacijom. Potpuno mi je jasno, da premalo kisika u mozgu može proizvesti halucinacije, a doživljaj proteklog vremena može se izobličiti i produžiti. Iako maska za ronjenje pokriva cijelo lice, još dugo nakon izrona curi mi nos, kao da sam udisao vodu. Uši me više ne bole, pa kod novog ronjenja odbacujem skupo plaćene plastične čepiće.
Sljedećeg jutra ronim po tragovima nagriženih i odbačenih zvjezdača. Blizu rta, na ulazu u lagunu, morska me sirena čeka i veselo maše. Očekujem osjećaj mučnine dok zagrizam morsku zvijezdu, koju mi je sirena pružila u znak dobrodošlice. Ništa. Ovaj puta okus je netralan, kao greškom zasoljena, umjesto zašećerena dinja. Uzima me za ruku i povlači iza morskog grebena. Rukama razgrće visoku travu i zaroni kroz uski otvor u podvodnu spilju. Slijedim je, snažno grabeći rukama i šireći prste. Svakim novim pokretom ruku i nogu osjećam snagu i stapanje s morem. Brže, bolje, jače – kao neka podvodna olimpijska disciplina. Zraka imam napretek, možda jer puštam more da mi prolazi kroz nosnice. Osjećam da su mi i pluća ispunjena vodom, ali alveole nekim čudom svejedno usisavaju kisik. Spilja izgleda kao podmorski vrt, prepun šarenog bilja, trava i bokora ukrasnog grmlja. Ribe živih boja, pobjegle iz tropskog akvarija ili sa desktopa nekog kompjutera, plivaju u jatima i kao ovce brste raslinje i morsku travu.
- Rado bih ostao, ali moram na površinu – pokazujem sat na ruci, kao da se ispričavam. Sirena bere cvjetove u vjenčić i skoro me ne primjećuje. Polako, bez žurbe izranjam prema površini, zastajkujući kod svake podmorske struje i svjetlosti što prodire kroz slojeve mora.
Na obali, iz mene curi. Voda u tankim mlazovima izlazi iz ušiju, nosa i svake pore na tijelu, a ispod mene lokva vode postaje sve veća. Zabrinut sam, ali ne očiglednim. Obuzet sam iracionalnim strahom da ću dehidrirati. Ispijam litre mineralne vode naiskap i tražim još. Žena me gleda s nerazumijevanjem i nelagodom.
- Svaki dan roniš sve duže, a svaki put izlaziš sve čudniji. Više ne nosiš niti masku. Pa kako, čovječe, gledaš pod vodom? Zar ti sol ne nagriza oči?
Šutim i opipavam kvržice iza ušiju. Možda mi rastu škrge. Ozbiljno razmatram ovu mogućnost. Možda se pretvaram u ribu. Postoje li uopće muške sirene? Dok rastreseno razmišljam, sa uživanjem grizem, krak po krak, najsočniju morsku zvijezdu koju sam ikad jeo. Moja žena nešto govori nerazumljivim jezikom, kojemu ne prepoznajem riječi. Zvukovi, nalik škripanju i nesmiljeno sunce koje prži, tjeraju me natrag u vodu.
U trenutku, dok mi tijelo uroni, obuzme me sretna misao. Ne treba se gnjaviti izlaskom na površinu. Kome i čemu, uostalom?
Post je objavljen 03.07.2006. u 01:43 sati.