Edgar Allan Poe
Annabel Lee
Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela,koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli,i da se volimo mi.
Bio sam dijete i bila je dijete
-U carstvu kraj mora to bi-
Al više no ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee-
I zbog toga nebeski serafi
Bili su zavidni.
I to je razlog,što jednom davno
-U carstvu kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka,noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plemeniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu,što kraj mora bi.
Zavidjeli su nam anđeli s Neba,
-Ni upola sretni ko mi-
Da!To je razlog(kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što noću
je vjetar iz oblaka došo
I sledio Annabel Lee.
Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg mi-
I mudriji mnogo neg mi-
I niti anđeli,gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.
Jer mi ne bljesne mjesec da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee,
Kada zvijezde se stvore,vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore,
Svoje drage-drage-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more,
U njenu grobu uz šumorno more.
Post je objavljen 03.07.2006. u 00:00 sati.