ili
ISPOVIJEST JEDNOG KLIPANA
Prilično sam dugo razmišljao kako da pitam mamu za izlazak. U drugačijim
okolnostima ne bi to bio nikakav problem, ali malo sam zeznuo stvar u posljednje vrijeme. Naravno, školsko pitanje. Ili, da budem jasniji, nakupio sam loših ocjena više nego li je mama spremna tolerirati, a nekako ni profesori nemaju razumijevanja za moje govorničke vještine. Pa sad, hm, činjenica je da katkad ne mogu preda mnom doći do riječi. Ma ne mislim ja ništa loše, ne želim ih ometati, najčešće želim biti potpuno neprimijećen. Kužite, ja jesam u razredu, a zapravo nisam. Sjedim u klupi, a misli u parku. Ali svakodnevno imam peh, primjećuju me iz sata u sat. Iz dana u dan. I bilježe u imenik. A što je još gore ostajem i u njihovoj glavi.
A najgore od svega su “nus pojave” kod kuće. Započinje sasvim blago, razgovorom koji mi katkad paše, a katkad i ne. Mama se drži onoga što preporučuju psiholozi: razgovor, razgovor, razgovor, jer u toj osjetljivoj životnoj dobi djetetu je iznad svega potreban iskren razgovor s roditeljima. Ja se često ne bih s tim složio, rado bih ga mijenjao za jedan dobar dupli cheese burger u Mc’Donald’su. Posebno kad se od mene traži da analiziram svoje postupke, da uočavam pogreške, da nalazim rješenja kako se izvući iz problema. Umjesto da me se lijepo pusti da živim kako ja hoću, da spavam do kad ja hoću, da jedem što ja hoću, da brbljam kad ja hoću i koliko hoću, da učim kad ja hoću i da ne učim kad ja neću, da budem prirodan, da ja budem ja, nesputan i slobodan. Ali ne. Ja moram sudjelovat u razgovoru, u raspravi, moram šutjet dok mama priča, moram razmišljat kad mi se postavi pitanje, stalno nešto moram.
Mama kaže kad bi me pustila da “ja budem ja” da bi me lijenost pojela i više me ne bi bilo. Ona tvrdi da se svatko rodi s nekim talentom i da taj dar treba razvijati. Onda ja kažem da je moj talent lijenost, na što ona poludi i tad opet počinju naši razgovori i uvjeravanja. Jesam ja u pubertetu, ali ipak vam mogu neke stvari priznati. Ne mislim ozbiljno da je lijenost talent, nego mi to nekako samo izleti iz usta, više da bih njoj protuslovio, to je ta potreba da se barem u polovici stvari ne složimo. Ali i mama zna meni vratit istom mjerom, čak bih rekao i gore. Uvodi kazne i zabrane. Istina, još mi nije ukinula svijetlo, toplu vodu i hranu, ali nema kompjutora, glazbe, izlazaka s prijateljima… A povrh toga morao sam napraviti i pravi pravcati plan kako ću svoje ocjene u školi podići na razinu prihvatljivog odraslim osobama. Jer mi mladi smo tolerantniji te ono što odrasli smatraju neprihvatljivim, nama je sasvim normalno.
Eto, tako sam se i ovog puta našao u nezgodnoj situaciji. Razumijete me, u kaznama sam preko glave (iako mama misli da to nije kazna već samo nametnuta pomoć da se lakše snađem u ovim osjetljivim godinama), a iskrsnula je izvanredna okolnost. Cura koja mi se sviđa pozvala me k sebi. I što sad? Učio sam i više nego što sam na papiru isplanirao, pospremio sam krevet, oprao suđe (za koje je inače zadužen moj brat), pospremio oprane čarape, odnio smeće, otrčao u dućan, čak se ponudio ako treba kakva pomoć oko ručka... Uhvatila me nelagoda i nisam znao kako pitati za izlazak. Na kraju sam ispalio kao iz topa “Mogu li ja danas van, ali da me ne pitaš kamo idem i da ostanem dulje nego inače”. Iako sam očekivao da ću biti odbijen, mama je uzela u razmatranje moje pitanje.
Ha, znate kakvi su odrasli. Uvijek svuda guraju nos. Predložila mi je da čitavu stvar nazovemo “izvanredna situacija” i da se dogovorimo. Dogovor je trebao biti takav da mogu izaći, ali pod uvjetom da se zna kamo idem i kad se vraćam. Što sam mogao nego pristati. Kao što sam već rekao, dio dana sam potrošio na “pripremanje terena” u vidu učenja i pospremanja, a preostali dio sam proveo u kupaonici pod tušem i pred ogledalom. Zadovoljan sam sa sobom krenuo sam na sudar.
Iako je bilo jako hladno, dio vremena smo proveli pred njenom zgradom s njenim prijateljem!!! Kad sam se već smrznuo i pomislio da krenem kući (jer unatoč mojim očekivanjima nije se događalo ništa značajno), pitao sam koliko je sati. Moram vam reći i to da sam ja imao sat, ali sam bio lijen (toliko o lijenosti kao talentu, tu sam tek nešto počeo shvaćati!) izvući ruku iz džepa i pogledati. Nećete vjerovati, ali ona mi je slagala vrijeme! Rekla je sat manje i pozvala me u stan. A što je onda bilo bolje da vam ne pričam. Zaključala je vrata i sakrila ključ. To sam shvatio tek kad sam na njenom zidnom satu vidio pravo vrijeme i skužio da kasnim kući. Panično sam mami poslao nemušto sročen sms:” Zakasnit ću! Prilično! Recimo da sad krećem. Bio sam prevaren! Ne moraš spominjat da ćemo se posvađat. Budući da si ti autoritet i onako mi nema izlaza. Ovo je bilo dvosmisleno!”.
Bio sam između dvije vatre. Mame i cure. Mame koja traži moju točnost i poštivanje dogovora i cure koja se ljuti jer već prije nisam shvatio da je i ona zaljubljena u mene pa mi je to morala reći. Za “kaznu” (ah, nikako da se riješim raznih kazni) me zaključala, a otključat će vrata u ponoć ako je do tada poljubim! Čini se da je u djetinjstvu često čitala Pepeljugu.
“Što se mora nije teško” često sam čuo od odraslih i po prvi puta shvatio da je to istinito; navalio sam je ljubiti i toliko sam je ljubio da bi možda i bez daha ostao da me mama nije nazvala i uzrujano pitala o čemu se radi. Kako bih spriječio dolazak vatrogasaca, policije i hitne pomoći (pojma nemate što su roditelji u stanju napraviti kad misle da im je dijete u opasnosti!) morao sam reći istinu, jer ipak je bolje da ona po mene dođe autom nego da na vrata moje cure pozvoni policajac kako bi me spasio iz njenog zagrljaja.
Priznat ću vam, bilo mi je malo “bad” sve objasniti mami, ipak su to intimne stvari, ali na koncu konca kad se sve zbroji i oduzme nisam loše prošao; imam curu, više učim kako bih izbjegao česte razgovore i imam bolje ocjene. A moje govorničke sposobnosti…, ah, i dalje sam ja ostao ja, neobuzdano pričam bez obzira na okolnosti.
Post je objavljen 02.07.2006. u 18:40 sati.