Ovo je prekrasna noč mislio je u sebi 16-godišnji Gabriel...mislio je to u sebi dok je nestrpljivo čekao da sat na zidu sobe lupi ponočB...da 10 puta čuje taj zvuk kojega je do sada čuo bezbroj puta...No ovaj put je drukčije,ovaj put je posebno zato što če napokon se naći u obližnjem šumarku s njom....sa Gabrijelom.čak i isto ime imaju...djevojka koju je godinama gledao i uzdisao za njim ga je prije par dana pozvala u ponočnu šetnju....bio je sretan ko nikada u životu.Gabrijel je bio normalan dječak,no nije bio baš popularan među ostalom djecom.Nitko nije znao pravi razlog za to no on je znao,bio je dosta sitan dječak,sa jako velikim naočalama i sa viškom kila.Zbog određenih bolesti koje je preživio kao dječak večina kose i zubi mu je poispadala, a i njegovi roditelji su bili nezaposleni,da vjerojatno je to razlog mislio je dok je čekao tih par minuta do ponoči.Nije nikada imao ni prijatelja a kamoli djevojku,zbog tog je euforija samo rasla.Odjenuo je najljepše odjelo,ono koje je nasljedio od oca za nositi u crkvu. Napokon je došlo vrjeme.Koracima lakšim od vjetra se iskrao kroz prozor i otišao u šumarak,počeo se prisječati kako se ovdje igrao kao dječak.....i tada je ugledao nju:bila je ljepša nego ikada njena plavo-crvena kosa duga do pol leđa ,na sebi je imala prekrasnu plavu haljinu i smeđe cipelice.Premda je bila noč to se sve mogli primjetiti zahvaljujući prekrasnom punom mjesecu,najljepšem što ga je Gabrijel vidio.U trenutku kada joj se počeo približavat da je pozdravi,ona se počela grohotom smijati.....i od jednom su 4 njegova „prijatelja“ iskočila iz grma,srušila ga na zemlju i počeli udarati....nakon par minuta dječaci su pobjegli,ona je stajala iznad njega i smješkala se dok je govorila:zar stvarno misliš da češ ikada imati bilo kakve šanse kod mene?Kako si jadan,bar sam se zabavila dok su te tukli.....Nakon što je otišla počeo je vrištati i plakati u isto vrjeme....No ne zbog ozljeda nego zbog nje,mislio je da je ona drukčija,mislio je da če ga ona razumjeti,mislio je....Nakon kojih pol sata ustao je sav krvav i poderan...Nije napravio ni par koraka kada se čulo zavijanje,zavijanje koje kao da se odbijalo od punog mjeseca,znao je da to nemože biti pas,ali nije ga bilo briga,laganim korakom i sa suzom u očima je nastavio putovanje prema kuči.Nakon još par koraka čuo je režanje,premda je bio bjesan još se više uplašio,polagano se okrenuo iza sebe i tada je to ugledao:zvjer....izgledalo je kao vuk ali je stajalo na 2 noge i bilo skoro 3 metra visoko,a nije bilo čovjek,to je bar lako zaključio.To je zaključio čim je pogledo u oči zvjeri...Koliko god se bojao nije mogao prestati zuriti u oči zvjeri...gledali su si oči par minuta bez ijednog zvuka osim disanja...Dječak se bojao no nije mu bilo jasno zašto ga zvjer samo promatra,zašto ne napadne?.Iz oka mu je kapnula ogromna suza,i u tom trenutku zvjer skoči,ugrizla ga je tolikom snagom za bok da je momentalno pao u nesvjest.........
Post je objavljen 02.07.2006. u 16:20 sati.