i dok me tako sve puca na rimu zaboravio sam vam reći kako proveo sam zimu u ljubavi jednoj čudnoj. i čednoj. sveg odricanja vrijednoj, a ipak preteškoj. plavuša je bila savršenog tijela, malenih cica i guzica joj bijela al čvrsta i meka u isto vrijeme. imali smo mnoge zajedničke teme dok smo provodili noći zagrljeni na toplom, zamagljenih stakala, pričala mi je na francuskom ili mi je tako zvučalo sve što je rekla.
gledam ljude oko sebe. parove. što se ljudi prije sretnu i zaljube tad imaju puno veće izglede da sretno i završe. a što smo stariji prilagodba nam je teža i sve valja dok je ljubav svježa, al onda treba se mijenjat, a to nam se ne da, izlazak iz kolotečine života čini se težak. potrebno je puno odricanja u takovoj ljubavi da bi nam se putevi koji su različiti na trenutke približili i na kraju spojili. oni koji su uspjeli danas su sretni.
život ispisuje najčudnije priče, a ja htio sam s njom dočekat jutro što sviće. uz svu ljubav i nježnost nosit ju na dlanu i biti uz nju po noći i danu no nije išlo zbog sudbine klete ili sam ja još uvijek samo dijete zarobljeno u tijelu prekrasnog muškarca :) a i ovo vrijeme me lupilo u glavu jer inače bi vam pisa kako jeba sam plavu :)
Post je objavljen 02.07.2006. u 14:20 sati.