opet sam napravila isto sranje, napisala post od ohoho i onda mi se komp zbloko i sve obrisao. pa sad da vidim dal se sjecam sto sam pisala.
ono sto je definitivno bilo najvaznije danas jest to da moj najbolji prijatelj (one of) ima curu!!!!!!! prvo je skoro dobio samar jer mi je to tajio punih tjedan dana, a onda me morao drzati da ne pocnem trcati okolo od srece. toliko sam sretna zbog njega, toliko je zasluzio biti hepi i voljen... pa, dragi moj metalcino, reci ti svojoj maloj da ima da te tretira kao bozanstvo, jer bi inace mogla dobit po... ne, necu biti vulgarna. samo sam presretna zbog tebe (pive su bile popijene u tvoju cast), i stalo mi je da budes najsretniji covjek na svijetu. pa budi, majku ti!
kako sam popodne zaspala kasnila sam na dogovor, ali igrom slucaja kasnila je i frendica. a kako sam stajala sama na trgu, srela sam ekipu koje je isao post od neki dan (onaj proljev o muskarcima i vezama), pa smo malo pospikali. al definitivno najbolji komentar je bio:
- di vam je frend?
- na moru.
- a. i jel bari kaj?
- ne, veli da nema nikoga dole, pa samuje.
- a jadan. a taman sam mislila kako ce mu dobro doci.
- ne seri. ovako je bolje za tebe, ne?
najbolje u cijeloj prici je to sto se mene to sve zajedno nije ni ticalo, moja uloga je bila samo podizanje ega kolegi. a onda smo mi zene babe i tracamo. svasta.
a vecer? smijeh i uzivanje, do samog kraja. piva, amaretto diserosso (hvala kolegici na hintu, savrsen je! doduse jos ne znam na sto me podsjeca miris, ali sjetit cu se) i komentari tipa "dosta tih perverznih, degenericnih, bolesnih komentara iz tvojih bolesnih, izopacenih usta", te "ja nisam nastrana, bez obzira na to sto je 'bilo tko rekao' (radi se o razmjerno pouzdanoj osobi)". svakom bih preporucila izlazak s tim ljudima, ako ni zbog cega drugoga, onda zbog inteligentnih i originalnih fora.
vani kisa pomalo paducka, sto budi poetu u meni. pa evo par misli:
gledala sam danas sebe i oko sebe. koliko me samo male stvari mogu podsjetiti na ono bitno. motoristi me podsjecaju na to koliko je zivot krhak i malen, moja razmazana sminka mi govori da se konacno moram naspavati i srediti, a zuljevi na stopalima mi vrate uvijek cinjenicu da nisam doma, da jos trazim svoj put kuci. pitam se kakav je osjecaj sjediti na zahodu i obavljati nuzdu otvorenih vrata, osjetiti u sobi dasak sebe, vidjeti namjestaj koji si sam izabrao, mrlju na zidu za koju znas kako je i zasto nastala, te se nasmijesiti. da, imam krov nad glavom. ali nemam dom. nigdje ne pripadam, nisam svoja. nedostaje mi mjesto gdje sam opustena i mirna, gdje ne strepim i ne strahujem od ljudi, poruka, dogadjaja... dokad cu nositi tragove proslosti? do kad ce mi nad glavom visiti trupla mrtvih nada, zelja i snova? vrtim se u krug, ali spiralno. a kad dodjem do centra same sebe... eksplozija. samo me jos znatizelja gura naprijed. povratak bi me samo unistio, jer prozivjeti ponovno sve to... ne bih. doista. idem naprijed, guram samu sebe, cak i kad mi nitko ne drzi ruku na ledjima da bi mi vratio pozornost na sve ono sto je vazno kad posustanem, da bi me opet vratio na put i ne dopustio da klonem, niti da stanem. sama sebe drzim (to moze malo izgledati kao da imam isijas), i idem dalje. u spomen svima poginulima na mom putu...
mala inspiracija, mali post.
ako ce nas sutra grijati sunce, biti ce to moje sunce. al to cu objasniti drugi put...
budite dobro!
Post je objavljen 02.07.2006. u 02:22 sati.