Marketing
PRVA PRAVA LJUBAV...
Dok sam ja još bila neiskusna na ljubavnom planu, on je imao svaku curu koju je mogao poželjeti. Cijela škola bila je luda za njim...Imao je sve predispozicije da curama pomuti pamet. Nogometaš, zgodan, sladak,zanimljiv, pametan... Meni se u to vrijeme nije dalo zamarat s dečkima, na prvim mjestima u životu bile su mi škola i odbojka. Sve dok jednog dana nisam saznala nešto što me uvelo u svijet kojim vladaju cure i dečki. Moja tada najbolja frendica bila je zaljubljena u tog komada (možemo ga zvati Faca...hehe). Nikome to nije priznala osim meni. Faca i ona bili su u koliko toliko prijateljskim odnosima, a dan kada ju je pitao za broj moba bio joj je najljepši u životu. Moram priznati da ni ja nisam ostajala ravnodušna na njegov predivan osmijeh, kristalno bijele zube. Možda sam čak i bila malo ljubomorna što je nju pitao za broj, jer iako mi je najbolja frendica nikad je nisam smatrala nekim predobrim komadom. Tu je još i bilo naše svakodnevno natezanje u školi. On bi dolazio u moj razred i nas dvoje smo cijele odmore provodili zezajući se...Nitko nam drugi nije bio potreban. Zato mi je ovo bilo još i čudnije. Tu večer frendica me pozvala da spavam kod nje jer je to bio dan D. Fino smo se nas dvije smjestile u krevet, pred tv, i uz gomilu grickalica iščekivale poruku. Ona je napokon stigla. Bile smo izvan sebe. No nakon dvije, tri poruke dogodilo se nešto neočekivano... Faca je zamolio moju frendicu (kako nije znao da sam ja s njom) da mu sredi nešto sa mnom. U tom trenu u stomaku sam osjetila milijun leptirića, bila sam tako sretna, a u drugu ruku nisam znala kako će ona to prihvatit. No za živo čudo to je nekako preboljela i nas dvoje smo završili zajedno. Nažalost i ova priča kao i mnoge ljubavne u mom životu nema sretan kraj.... Nakon dva puta što smo bili zajedno dogodio se incident kojeg sada ne želim prepričavati i mi smo se užasno posvađali...Faca mi nije prva ljubav, ali mislim da je on u meni probudio osjećaje za koje prije njega nisam znala. Probali smo još izgladit situaciju i vratit sve na staro, ali nažalost nismo uspjeli. I danas kad ga vidim u gradu obuzme me neki čudan osjeća, nekad mi čak dođe da mu jednostavno kažem da smo glupi što dopuštamo da nas neke sitnice posvađaju... Ali nemam snage, obuzima me nekakav strah... Samo se pitam da li se i on nekad sjeti mene i onoga što smo mogli imati? Onoga što smo zbog naše gluposti tako lako ispustili iz ruku?
Post je objavljen 01.07.2006. u 16:20 sati.