Opet o stavovima Valentina velikog mistika iz I.stoljeća poslije Krista.
Valentinov stav da probuđeni «unutarnji čovjek» ne oslobađa sebe u duši, koja je posljedica nedostatka, već u duhu, odnosno onom njegovom latentnom dijelu: taj proces jest izbavljenje i njega je nemoguće izvršiti bez gnoze. Time on Logos promatra kao pomoćnika u procesu koji čovjek sam ima izvršiti. Ne postoji otkupiteljska pomoć izvana osim kao smjerokaz. Čovjek je sam taj koji sebe oslobađa i čini to sveukupnom transformacijom vlastitog duševno-tjelesnog bića u Svjetlost.
Sam Isus, reći će Valentin, rođen je pod stanovitom sjenom koju kasnije «odvaja od sebe» (Adversus Haereses, I 11,1):
Carl Gustav Jung, analizirajući njegov nauk, smatra da ta «sjena» znači židovski zakon pod kojim je Isus rođen. Čovjek se dakle oslobađa od svega što pripada grubo tvarnom svijetu, i sve dok se ne odreče i posljednje svoje vezanosti, neće postići izbavljenje.
Zanimljiva je Valentinova podjela ljudi na tri kategorije:
on vidi hylice, tvarne ljude,
psihike, ljude koji rukovode vlastitim umom
i pneumatike, koji već rođenjem zadobivaju tu sposobnost da budu otvoreni djelovanju Logosa.
S obzirom na kasniju podjelu kršćana na klerike i pneumatike, očito je da je sam Valentin već zarana uočio nejednakost među ljudima u pogledu pristupa božanskom otajstvu.
Zato su psihici niži, kršćani kojima su potrebni vodiči od krvi i mesa, dok pneumatika vodi sama Božja Riječ koja mu pomaže da izvrši sjedinjenje s Pleromom. Psihika uvjeravaju daje rođen s grijehom, i da je naš životni sustav siromašan zato što smo ga sami stvorili takvim; no pneumatik zna da je ovaj svijet suštinski manjkav, te da njegova nesavršenost nije posljedica naših grijeha već same njegove prirode koja samo oponaša beskrajnu ljepotu Vječitog Jednoga.
Kršćanska teologija ovakvom će uvjerenju štošta zamjeriti. Augustin će u prilog dokaza vlastitom uvjerenju da je čovjek sam kriv što njime vladaju tirani, navesti Vergilijev stih:
«On čini da licemjer vlada zbog izopačenosti puka».
Stoga je u Valentinovu nauku očita težnja da skine s čovjeka uteg grijeha i odgovornosti za ovaj svijet, pa svu pozornost usmjerava na izbavljujući potencijal koji nosimo u sebi. Svijet u kojemu živimo tek je iluzija kojom se zavaravamo, i koliko za nj prianjamo, utoliko teže dolazimo do izbavljenja.
Valentin prihvaća heraklitovski nebitak ovoga svijeta i upravo to snaži njegovo uvjerenje da ovaj svijet nije konačan plod Vječitog Oca. Naravno, čovjek koji živi u strahu pred Bogom je onaj koji vjeruje u demijurga: naš pravi istinski Bog je van ovoga svijeta i ne poznaje metode zastrašivanja kojima uza se nastoji vezati one koji ga ljube.
Put povratka u jedinstvo s Bogom nemoguć je dakle bez mentalne alkemije. Čovjek koji želi k Bogu mora svoje duševno-tjelesno jedinstvo podrediti unutarnjoj snazi Duha. Čin koji se od čovjeka očekuje jest alkemijsko vjenčanje čime duša stupa u zagrljaj svog Oca i s njime postaje JEDNO. To je nemoguće izvršiti ako čovjek sasvim ne izmijeni svoj život.
Zakone treba primjenjivati ljubavlju prema bližnjem i praštanjem te željom za uzašašćem k Bogu, koji je u nas usadio neuništivu iskru čijim plamenom možemo ogrijati sve svoje biće. Taj proces pojedinac vrši individualno čime samospoznaja postaje osnovni princip i ne prianja uz kolektivni obrazac koji nudi Crkva, jer on nije zadovoljavajuć.
Sakramenti vjenčanja i izbavljenja, spomenuti u Filipovom evanđelju, nedvojbeno nam daju na znanje o kakvom je «vjenčanju» riječ. Unutarnje elemente čovječje psihe treba natrag sjediniti i time nadmašiti ne samo vlastitu dvostruku ćud, već ujedno i sav ovaj svijet koji je suštinski dualan.
Spas je dakle u JEDNOM. Tko sebe učini JEDNIM, sve je postigao.
Post je objavljen 01.07.2006. u 07:26 sati.