Možda su neki krivo shvatili post prije, možda sam se ja krivo izrazila... U meni tada nije bilo previše nade... Htjela sam priliku da sama shvatim da je sve gotovo... Da ga zagrlim i poljubim i da osjetim hladnoću... Da, tako bih ga mogla brže zaboraviti... I vidjeli smo se taj dan... Bio je tako drag, tako dobar... Šetali smo i zezali se... Došli smo do jedne rijeke, zagrlio me... Bilo mi je tako lijepo u njegovom zagrljaju, ruke su mu tako čvrste... Ali tada... Osjetila sam da njegovo srce brže kuca... Pitala sam ga... Nije mi odgovorio... Nekoliko sam ga puta opet pitala... Jednom je promrmljao ne gledajući me u oći da me ne želi povrijediti... Pitala sam da me pogleda u oči i kaže da me ne voli... Nije to napravio... Poljubila sam ga... Mislila sam da sam pogriješila i zato sam se odmaknula i pogledala prema rijeci... Krenuo je za mnom i opet me zagrlio... Srce mu je brzo kucalo... Opet bih ga pitala za to... I svaki put bi djelovao tužno... Zato nisam inzistirala da mi odgovori, nisam htjela da bude tužan... Ali zašto? Što to znači? Zbunjuje me... Htjela sam priliku da se uvjerim da je sve gotovo i pokušam ga zaboraviti a dobila sam nešto drugo... Dobila sam neku novu, snažnu nadu... Volim ga... ali... Što je bio razlog ubrzanog kucanja srca? Ljubav? Strah? Poslije se jako brinuo da ne njegovi frendovi u srednjoj ne povrijede(jer jako vole gnjaviti ljude, a mene bi još više jer sam bila s njim)... I tješio me, bio je više zabrinut zbog toga od mene... I što da ja sada mislim... Što da radim... Možda se zavaravam, možda sam krivo shvatila... Ali srce ne kuca brže bez razloga...
Post je objavljen 30.06.2006. u 11:21 sati.