ISPOVIJED
Ispovijedate li se na bilo koji nacin kome,pitam pjesnika Q-a.Uglavnom ne,odgovara.Kada osjetim zelju da se ispovijedam ili svadjam,sto je vrlo blizu,napustam kucu i ulazim u bilo koji tramvaj.I ne pogledam broj.Sjedam ili stojim,pustam da mi oci prelaze ono sto je ispred njih.Ne bih mogao reci da gledam,da zapazam i mislim.Ide tramvaj i ja s njim.Mozda ste culi francusku uzrecicu"Otputovati znaci malo umrijeti"?Tako se nekako stisam.I ako hocete,tako se nekako ispovijedam i praznim.Neka ide tramvaj,neka prolazi ono sto je izvan tramvaja,neka prolazim i ja,moja buka,moj umor i moja zelja da nesto budem i ucinim.Tako putujuci stvaram malu daljinu izmedju sebe i drugih,daljinu od sebe.Sada kada vam to govorim izgledam sebi smijesan.Putujem pravcem koji me ne vodi nikamo,s ljudima koje ne poznajem i ne gledam.Kao da smo se oprostili prije nego sto smo usli u tramvaj,kao da smo oprostili jedni drugima i sada je sve zaboravljeno.Za trenutak imam osjecaj da je sve u najboljem redu,da je svaka stvar na svome mjestu i da zivot nije posve uzaludan.Nakon toga mislim da ce mi snovi kada se vratim i zaspim biti blagi ili da ih nece biti.Ali ne bude tako.Ocito se vracam tamo odakle sam izasao.
Post je objavljen 30.06.2006. u 09:37 sati.