iznenadio si me...kazes ne zelis da ispadnes 'supcina' mada ipak jesi, pa si nazvao...pitas kako sam...kako su moji...da li je sve u redu...da li sam ok...pricam sa tobom kao da se nismo vidjeli godinama....nema toplote u mom glasu, nego samo obaveza...krivo mi je sto sam se javila...voljela bi da nisam...pitam se da li bi ostavio poruku...al' cisto sumnjam...nastavljamo pricati...o sitnicama...kazes da sam postala professional uvezi myspace...smijem se i govorim da cu ti pomoci i sa tvojim...mjenjas temu...govoris da prolazis kroz mjesto gdje smo nekada isli na odmor...wisconsin dells...oboje sutimo par minuta...sjecajuci se...bilo je so much fun...sjecas li se koliko smo sampona istresli u whirlpool....pa nije htjelo prestati da se pjeni??? Trebalo nam je tako dugo vremena da ga isperemo i iscistimo...lijepa sjecanja... odjednom me pitas da li mogu uzeti July 20 da ne radim na poslu...govorim ti naravno i pitam koji je to tocno dan...da znam...petak, kazes..
odgovaram da nema problema...i pitam zasto...cutis...ponavljam pitanje...'Mislim da ti dugujem da cujes iz mojih usta...a ne od nekog drugog. Uvijek si govorila da te zovnem kad bude vrijeme. Zovem te sada. To ti je poziv na svadbu.' Nista ne shvacam...pitam te ko se sada zeni...i cujem kako ti se uzdah odlijema iz grudi...stvari postaju biti jasne...ali ja ipak te tjeram da ih izgovoris....'Zenim se.' Cutim...Ostala sam skamenjena u trenu...Da li da ti vjerujem? Ne zelim... To je nemoguce...zelim te pitati koga, ali znam odgovor na to...ponavljas moje ime nekoliko puta...trazis od mene da se javim...nisi siguran da li sam jos uvijek na vezi ili sam poklopila...a ja...buljim u telefon...nije mi jasno...osjecam se kao da sam cula nesto nemoguce...kao da se to nikada na svijetu nemoze desiti....vidim prekidas vezu...ali par sekundi poslije, telefon zvoni...i tako neprestano nekoliko puta...ne ostavljas poruke...nego samo dopustas da zvoni dok ti se sekretarica ne javi...i onda poklapljas....napokon odustajes...shvatio si da se medu nama nema sta vise reci...ti si rekao sve...sa te dvije tako kratke rijeci...izbrisao si me iz svog zivota totalno...Zelim vristati...zelim plakati...zelim nekoga prebiti...zelim...ali nemogu...prazna sam....nesvjesna...onog sto si rekao...sledena sam ostala u tom momentu...ubio si me... ali bezbolno...jer ne boli me...ne placem...ne vristim...samo sjedim...i mirna sam...previse...to nije dobro...i ne...necu ti doci na svadbu...mada sam uvijek trazila da me pozoves...to je bilo iz sale...jer nikada nisam ni pomislila da ces se ozeniti dok te jos budem voljela...na neki glup nacin sam mislila da ces bar sacekati da ti dopustim da mi postanes samo prijatelj...a ne ovako...znas je tocno mjesec dana...od Maja 28...i sada je zenis...Neka ti je sa srecom... zelim ti sve najljepse u zivotu...jer nema potrebe da ti zelim zlo...neka ti ona bude sve sto si ikada mogao pozeljeti u zenskom polu...i neka ti pruzi sve sto zasluzujes...i nadam se da ces je voljeti...ludo...kao sto nikada do sada nikoga nisi....i pokazi joj to...nemoj kriti...Nosi je u svojim dlanovima kao kap vode u pustinji...jer vrijedna je toga...Necu traziti da me se nekad sjetis...necu pozeljeti da pronadem put do tvojih misli... za to je vrijeme proslo...vise nema potrebe...dopusti mi da postanem zaborav...jer ne zelim biti sjecanje...
Post je objavljen 30.06.2006. u 07:30 sati.