Nedavno smo saznali da nasi dobri prijatelji ocekuju dijete. Ova vijest me je totalno iznenadila, ali s druge strane me zapravo uopce ne bi trebala iznenaditi s obzirom da su vec 3 godine ozenjeni. To nam nikad prije nisu rekli, ali cini se da su vec 2 godine pokusavali dobiti dijete. 2 godine?? Sve vise primjecujem da nisam vise toliko mlada. Na svim stranama prijateljice, poznanice, bivse skolske drugarice zatrudnjuju. Pa nije to ni cudno. Nismo vise mlade, cetvrto desetljece nam se nesmiljeno priblizava.
Sjecam se da sam prije u davnoj proslosti mislila da je idealna dob za dobiti dijete 25 god. 25 god? Ocito tada nisam imala pojma o cemu govorim. Sad sam evo 4 godine starija, a od djeteta jos ni 'd'. Uvijek sam mislila da u jednom trenutku dobijes kao neke majcinske osjecaje i tada znas da je to pravi trenutak za dobiti dijete. Ali u mene ti majcinski osjecaji jos uvijek nisu na vidiku. Tu i tamo su mi mala djeca slatka, pa se poigram s njima. Ponekad kad radim na recepciji dodu mi mala djeca, ja popricam s njima i dam im slatkise. Ali jos niti jedan jedini put nisam pomislila:"E kako bi bilo lijepo povesti jednog od njih doma".
Oduvijek sam zeljela imati djecu, ali to je za mene bilo uvijek negdje daleko u buducnosti. A sto ako se ta buducnost sad malo previse problizila? Slijedece cu godine napuniti 30. Uvijek sam bila sretna da sam imala relativno mlade roditelje, pogotovo u usporedbi s roditeljima nekih prijateljica. Moja ce djeca nazalost imati stare roditelje, to je cinjenica. Ne znam, jos uvijek ne osjecam potrebu za djecom, ali godine mi prolaze. Moram li cisto zbog toga roditi dijete ili ipak trebam cekati do tog idealnog trenutka kad pomislis: "E sad stvarno zelim imati dijete"? Tko zna, mozda takav trenutak nikad ne dode ili dode tek kad budem imala 40.
Sve je to komplicirano, ali cinjenica ostaje da kad ja razmisljam o djeci, razmisljam o citavom nizu prakticnih problema. Vecina Nizozemki radi manje kad dobiju djecu, neke samo 2 dana tjedno ili cak potpuno prestanu raditi. Mislim da to nije nista za mene. Ja ne zelim da se moja zivotna funkcija svede samo na funkciju 'majke'. Ja cu jos uvijek biti ja cak kad budem imala djecu: ja sa svojim vlastitim zeljama, snovima i potrebama. To se bar nadam jer ne zelim da se moj identitet izgubi u majcinstvu. Ne zelim cijeli dan sjediti doma, cuvati djecu i stalno pricati o njima, kao sto dosta roditelja male djece radi. Ne zelim postati ono sto sam oduvijek prezirala: jedna od onih zena kojima se cijeli svemir vrti oko njihove djece i nista drugo ih ne zanima. Zelim imati vlastiti zivot usprkos djeci. S druge strane ako radis puno radno vrijeme i dolazis doma tek u 6 navecer, djecu nikad ne vidas. Koja je onda uopce poanta imati djecu? Da ne govorim o basnoslovnim cijenama jaslica i vrtica u Nizozemskoj i listama cekanja na koje djecu trebas upisati jos i prije nego se rode.
Bojim se gubitka slobode. Vise nista spontano ne mozes napraviti, cak ni najjednostavnije stvari kao npr. otici do grada (a kamoli otici na visetjedno putovanje!), nego uvijek moras voditi racuna o djeci. Moji roditelji su daleko i ne mogu mi pomoci. Svekar i svekrva ce vjerojatno htjeti pomoci, ali oni ne zive u istom gradu kao mi, a uostalom imaju svoj zivot. Oboje su u penziji i sad uzivaju u zivotu. Tako su se npr. sad upravo vratili sa sedmotjednog godisnjeg odmora u Francuskoj.
Kako znas kad je pravi trenutak za dobiti dijete? Pravi trenutak za TEBE, a ne za tvoju okolinu, obitelj, prijatelje, poznanike, itd. Da li je stvarno toliko tesko imati dijete ili ja to mozda samo preuvelicavam? Mozes li sacuvati svoj nacin zivota usprkos djeci? Mozes li ostati 'ti' usprkos djeci? To su pitanja na koja ja u ovom trenutku nemam odgovore.
Post je objavljen 14.07.2006. u 14:59 sati.