Marketing
TELMA I LUIZ (deveti dio)
9.DIO, U KOJEM ĆE TELMA OTKRIVATI DRUGU STRANU MARJANA
Telma je samo trebalo još staviti knjigu (moderato cantabille-m. duras), šugaman i bocu s vodom u ruksak i bila je spremna za istraživanje druge strane Marjana. Autobusom broj 12 se dovezla do stanice pred tunelom kroz Marjan, odnosno malo prije Arheološkog muzeja, a dalje je odlučila ići pješice. Prolazila je pored velikih i udobnih obiteljskih kuća i poželjela je zaviriti u neku od njih, tek toliko da otkrije što se skriva iza privlačnih fasada. Pitala se da li su ljudi koji tu žive sretni i da li bi ona mogla biti sretna u jednoj od tih kuća. Pomislila je da to nikad neće biti njen svijet i odlučila je da joj to nije važno. U svojoj sobi sa Luiz je bila sretna. I to nikako ne znaći da je bila samo manje nesretna nego prije; bila je zaista sretna. Znala je da će, kad se vrati, u sobi zateći Luiz još zadubljenu u knjigu i radosno će zapaliti duvan sa njom i propitivati je do detalja o tome kako je provela popodne. Bila je spremna na zadirkivanja i na njene neobične i ne uvijek taktične komenare, jer kod nje nikad nije osijetila zlobe i imala je potpuno povjeranje u nju. Da, bila je sretna s Luiz. I ako je nešto moglo pomutiti tu sreću, to je bila spoznaja da će doći dan kad je Luiz neće više trebati i tada će bit potrebno krenuti dalje. Mora biti spremna na ponovnu samoću. Za Frogicha je oduvijek znala da je mačak lutalica i da će na kraju odlutati, gdje ga srce odvede. A ona? Primijetila je ispred sebe s desne strane stazu koja se blago, gotovo paralelno sa glavnom cestom, penjala kroz šumu i znatiželjno je skrenula. Nakon kratkog puta došla je do male neugledne crkvice i razgledajući je otkrila natpis Crkva Sedam Žalosti. Na Telmu je natpis djelovao uznemirujuće i smatrala ga je grotesknim.
-Samo mi ovo još treba- pomislila je-da me ova bijedna crkvica baci u bed. Kao da mi nije bilo dosta žalosti u životu. Da li je količina žalosti koju čovjek može podnijeti bezgranična? Zašto baš 7 žalosti?Da li to ima veze sa 7 smrtnih grijeha i ako ima, koji je moj grijeh?
Ljutito se okrenula, vratila na glavnu cestu i nastavila prema Vili Dalmaciji ( bivšoj Titovoj vili). More je bilo ispred nje i spontano se spustila do plaže. Neko vrijeme je bacala kamenčiće u more i pokušavala praviti žabice, ali joj to nije baš polazilo za rukom i uskoro joj je dosadilo. Odlučila se još malo šetati uz more, ali su joj se stijene ubrzo spriječile na putu. Nije se dala pokolebati i nastavila je preko stijena sve dok nije stigla do jedne baš po njenoj mijeri. Gornja ploha joj je bila potpuno ravna i bilo je na njoj točno dovoljno prostora da se Telma u cijelosti ispruži i prepusti blagom djelovanju sunčevih zraka. Šum valova je djelovao opuštajuće i Telma bi vjerovatno ubrzo doveo do zaborava, do sna. Ipak, uzela je knjigu i uronila u svijet ispunjen čežnjom Durasove. Bio je tu taj dječak, koji tvrdoglavo nije pristajao da svira na način kako je njegova učiteljica klavira zahtijevala. Ne da nije znao tako svirati, sa sviranjem nije imao nikakvih problema, ali mu je to bilo dosadno. I učiteljica mu nije bila naročito simpatična i moguče je da ju je baš uživao mučiti. Telma mu se divila zbog toga. Čak mu je pomalo i zavidila na takvoj slobodi. Tada joj je pažnju privukao galeb, koji je letio baš iznad nje. Neko vrijeme je držao krila širom raširena bez pomicanja i uživao u brzini koju je prethodno postigao. Da li zbog instikta ili iskustva, ali sigurno je znao u kojem trenutku treba ponovo početi zamahivati krilima, prestati prkositi gravitaciji i nastaviti let naizgled bez cilja. Ali cilj tog leta nije zanimao Telmu , sve dok joj se sam let činio tako uzvišen, lijep i uzbudljiv.
novi nastavak će biti skoro...
Post je objavljen 29.06.2006. u 02:37 sati.