Kad kod šetam ulicom,sama ili sa frendicama,promatram ljude oko sebe...i kada kod vidim neku curu moje dobi kako hoda podignute glave,našminkana,lijpo obučena pomislim:kako je ova glupača umišljena.Ako sam sa frendicama,onda je lijepo istračamo...i tako svaku.
Danas sam shvatila (da,tek danas) sa ne radimo samo to mi.Hodam po ulici i slučajno uhvatim pogled neke svoje vršnjakinje...gledamo se,gledamo...a onda se ona okrene svojim frendicama,i počne pričati-o meni.Ja sa okrenem svojima i počnem pričati-o njoj.I tako u krug...Čudno mi je to.Naime,to očito svi rade.Ali mene zanima jedna stvar:zar je jedan pogled dovoljan da se pošteno popljuje neka druga osoba?Zar je jedan pogled dovoljan da se stvori mišljenje o nekoj osobi? Ja mislim da pogled čini mnogo,ali riječi su ipak važnije,barem meni.Nije mi jasno...pa ne može se valjda loše govoriti o nekoj osobi na osnovu toga kakvu frizuru ima,da li je ozbiljna ili nasmijana,da li ima hlače,dugu suknju ili minicu.
Očito se može,i te kako se može...
Danas sjedim u jednom kafiću s frendicama,pričamo,zezamo se,kao i uvijek.Dođu tri cure i sjednu blizu nas.Odmah je počelo:one su nas pogledavale,šaputale,mi smo njih pogledavala,pa šaputale...a šaputale smo stvari poput:"Kako su umišljenje,pogledajte ih...ajme,ne bi se ja s njima družila...umišljenje,umišljenje..."Grozno.A najgore je to što sam i ja to govorila,govorila i nisam mogla prestati...pričala sam o njima,samo tako,na osnovu jednog pogleda.Nije mi jasno kako sam to mogla,ali mislim da se to dešavalo i prije...a mene svakim danom sve više i više peče savjest zbog toga.
Mi smo ljudi stvarno neka čudna bića,umjesto da si pomažemo i pazimo jedni na druge,mi jedva čekamo da nam prijatelj nakratko okrene leđa,pa da ga lijepo istračamo...ali,ok,prijatelji su prijatelji,moraš i o njima kadkada reći koju lošu,njih ipak poznaš,znaš dosta toga o njima,imaš "materijala" na temelju kojeg ih možeš ogovarati-naravno,to je grozno,jer prijatelj je netko u koga trebaš imati povjerenje,ali i tko u tebe treba imati povjerenja.Ali nepoznate osobe? To meni stvarno nikako da dođe u glavu...Doista,nije ni čudo što ima toliko zla na ovome svijetu kad smo svi tako plitki. Gledamo samo loše strane,nikada dobre,površni smo i sebični.Zapravo nam je važno samo naše mišljenje.Dobro je imati mišljenje o nečemu...ali i slušati tuđa mišljenja...mi smo ljudi postali toliko egocentrični da nas uopče nije briga što drugi misle...samo smo mi važni,ono što smo si mi utuvili u glavu je apsolutno točno jer smo mi nepogrešivi-i onda,na ulicu i ajmo stvarati predrasude o ljudima koje nikada prije nismo vidjeli.
I sad si ja mislim,znate,što ako sam danas,jučer ili prekjučer baš ogovarala nekoga od vas? Što ako je netko od vas prošao pored mene i mojih frendica,a mi smo ga odmah,sve u šesnaest,počele ogovarati? Nekoga koga sam preko bloga upoznala i za koga znam da je dobra osoba?To je lako moguče...i kod mene i kod svih drugih...nevjerojatno,ali istinito...
Žao mi je zbog svega toga...pokušat ću u svakom čovjeku na ulici vidjeti prijatelja...premda to nije lako kada znaš da oni u tebi vide neprijatelja.
Post je objavljen 29.06.2006. u 01:54 sati.