Marketing
Rakan Rushaidat, glumac
Rushaidat, Rakan
OSNOVNI PODACI
ime: Rakan
prezime: Rushaidat
spol: muško
datum rođenja: 25.10.1977
zanimanje: Glumac
trenutno prebivalište: Zagreb
cura: Daria Lorenci
Rođen je 1977. godine. Od 1990. član je Dramskog studija ZKM-a. Akademiju dramske umjetnosti završava 2000. godine u klasi Joška Juvančića.
Zapažen je njegov rad u Teatru Exit. Za ulogu u predstavi "Istok" dobio je nagradu Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Osim u Exitu, kao slobodni dramski umjetnik igrao je u svim nacionalnim kazalištima i Gavelli. Za ulogu Mira u predstavi "Komšiluk naglavačke" u HNK Ivan pl. Zajc dobio je nagradu Fabijan Šovagović.
Snimio je desetak filmova od kojih je u nekima igrao glavne uloge.
U Trešnji je u angažmanu od 2004. godine.
INTERVJU: RAKAN RUSHAIDAT
Nije u novcu sve
Zvijezda filma 'Sve džaba', po ocu Jordanac, a po majci Podravac, ne želi snimati reklame i sapunice, prezire svaki dress code te se i na premijerama pojavljuje u odjeći koju je naslijedio od prijatelja
Razgovarao Kruno Petrinović
Snimio Petar Jurica
Nakon zagrebačke premijere filma "Sve džaba" 7. prosinca te njegova prikazivanja na festivalima u Puli i Sarajevu, gdje su se i publika i kritičari oduševili nastupom Rakana Rushaidata u filmu redatelja Antonija Nuića, potpuno je jasno da je hrvatska kinematografija dobila novu glumačku zvijezdu.
Kritičari i gledatelji su suglasni kako je Rakan u ulozi Gorana, vlasnika pokretne ugostiteljske radnje koji sav imetak potroši dijeleći piće posjetiteljima, ostvario nezaboravnu glumačku priču i ocrtao duh Bosne. Ipak, 29-godišnji Zagrepčanin (otac mu je Jordanac, a majka Podravka) potpuno odudara od slike glamura i sjaja kakva obično prati glumce. Rakan ne snima reklame niti sapunice, uglavnom nastupa u kazališnim predstavama koje prati epitet - alternativnih, te, nakon jednog velikog filmskog razočaranja, pomno pazi koje će uloge na velikom ekranu prihvatiti.
- Ne želim da mi se faca svugdje pojavljuje: da se vidim na reklamnim panoima, mislim da bih se sam sebi smučio - kaže Rakan Rushaidat, član glumačkog ansambla dječjeg kazališta "Trešnja" iz Zagreba. Pošto se početkom rujna iz glavnog grada BiH vratio s nagradom Srce Sarajeva, čiji novčani dio iznosi 2500 eura, Rakanu je u zagrebačkom kazalištu KNAP s redateljem Sašom Anočićem napravio predstavu "Smisao života gospodina Lojtrice", koja je premijerno izvedena sredinom prosinca.
Na zagrebačku premijeru filma dojurili ste s generalne probe, odjeveni u majicu kratkih rukava i traperice, a u Sarajevu ste se na crvenom tepihu pojavili u gornjem dijelu trenirke. Zar vam je uistinu svejedno što nosite u tako svečanim prilikama?
- Košulju i kravatu odjenuo sam jedino na maturalnoj zabavi, ali sam preko toga imao koanatu jaknu, pa sam izgledao kao "seljo". Ako postoji kodeks odijevanja, ja se na tom događaju neću pojaviti... U Sarajevu sam ignorirao dress code, a producentu Borisu T. Matiću jedino je bilo vaano da se pojavim na premijeri, nije postavljao nikakve uvjete što se garderobe tiče.
Uostalom, pitam se zašto bismo svi trebali biti uniformirani kao pingvini. Ja ne razumijem takav svijet.
Tko vam kupuje odjeću?
- Uglavnom mama, a ponekad se na tulumu mijenjam za majice. Kad sam hodao s Darijom Lorenci, ona se pokušavala brinuti o tome kako izgledam, čak mi je i kupovala odjeću. Ipak, dobar dio moje garderobe odjeća je raznih ljudi s raznih tuluma. I taj famozni gornji dio trenirke posudio sam od prijatelja na jednom tulumu.
Na što trošite novac?
- Honorar za ulogu u filmu "Sve džaba", koji je bio pristojan, potrošio sam za dva mjeseca - na provod i prijatelje.
Ne znam s lovom, kad je dobijem, odmah sve potrošim. Zapravo ga prezirem, novac mi ništa ne znači: baš me briga ako jednog dana s ovog svijeta odem bez prebijene pare.
Kako se osjećate kad u džepu nemate ni za kavu?
- Uoči Sarajeva bio sam upravo u toj fazi. Novčani dio nagrade taman mi je pokrio minuse i dugove, tako da trenutačno lakše dišem. Moada ću se promijeniti kad jednog dana budem imao za koga štedjeti. Ako mi treba novac, posudim ga od prijatelja. I ja drugima posuđujem, kad imam. Uvjeren sam da bi odnosi među ljudima trebali tako funkcionirati: bilo bi nam ljepše aivjeti kad bismo jedni drugima pomagali, a ne gledali jedino vlastiti interes.
Što vam znači nagrada Srce Sarajeva?
- To mi je prva filmska nagrada, posebno mi je drago što sam je dobio u Sarajevu za ulogu Bosanca, a za mene predstavlja najljepši kraj divnog provoda na festivalu koji je pun pozitivne energije. Sarajlije su otvoreni, vrlo jednostavni ljudi, lako je s njima komunicirati. Zaustavljali su me na ulici i pričali sa mnom o filmu i ulozi, kao da se oduvijek poznajemo - oduševio me njihov mentalitet.
Jeste li očekivali nagradu?
- Dan uoči dodjele nagrada sanjao sam kako mi se svi smiju, upiru prstom u mene, da mi se ljudi s kamerama unose u lice... Probudio me producent filma, koji me nazvao da mi čestita na nagradi. Te večeri, kad su se sve te kamere, mikrofoni i fotoaparati uperili prema meni, atmosfera me podsjetila na tu noćnu moru, pa sam se malo svega toga i uplašio. Navodno ste se preklani, nakon uloge u filmu "Ispod crte", kojom niste bili zadovoljni, zarekli da nećete više snimati filmove. Zašto ste prihvatili ulogu u Nuićevu filmu
"Sve džaba"?
- To što sam rekao, nije bilo namijenjeno široj javnosti, izrekao sam to u društvu prijatelja. Mlad sam glumac i vrlo kritičan, a više od svega - samokritičan. Volim gaziti po sebi, tako da se uglavnom fokusiram na loše stvari i pogreške... Nije to ništa neobično, poznajem slične glumačke priče. Kako je gluma potraga za samim sobom, nitko od nas, čini mi se, ne može za sebe reći da je sve naučio, da se potpuno glumački formirao... Kad budem potpuno zadovoljan sam sa sobom na pozornici ili pred kamerom, više se neću baviti tim poslom, jer neću više imati što traaiti. A uloga Gorana u filmu "Sve džaba" bila je tako velik izazov da je nisam mogao odbiti. Redatelj i scenarist Antonio Nuić je mislio na mene dok ju je pisao i uvjerio me kako je mogu odigrati.
Kako ste se pripremali za tu ulogu?
- Imam izraaenu autodestruktivnu crtu, kao i Goran, koji nakon rata u Bosni sav imetak proćerda dijeleći besplatno ljudima piće. No, najviše mi je značio posjet Bosni 46 gdje sam vidio posljedice rata: srušene kuće, razorena sela i gradove, ali i upoznao ljude koji su u ratu bili na suprotnim stranama, a danas zajedno rade i piju u kafiću. Osim toga, redatelj Antonio Nuić mi je posudio roman "Tvržava" Meše Selimovića, u kojem si glavni junak Ahmet Cabo postavlja slična pitanja kao i moj lik: kako i kamo dalje nakon rata koji ti je sve odnio, što sada, koji je smisao života...
Kako ste postali glumac?
- Vlado Krušić, voditelj Dramskog učilišta ZeKae- Ma, organizirao je audiciju u mojoj osnovnoj školi i on je, zapravo, najzaslužniji što sam postao glumac: prve recitale i ozbiljnije predstave radio sam s njim. U učilištu sam upoznao prijatelja Franju Dijaka s kojim sam upisao studij glume.
Osim glume, jeste li ikad išta radili za novac?
- Jednom sam s prijateljem joggirao po Tuškancu i naletjeli smo na čovjeka koji nas je zamolio da mu istovarimo kamion ugljena. Za to sam dobio pedeset kuna.
Cto na arapskom znači ime Rakan?
- Čovjek bogat duhom, sva arapska imena su vrlo lijepa i imaju duhovno značenje.
Iz kakve ste obitelji?
- Moj otac Hayel je Jordanac, koji je u Zagreb došao na studij ekonomije, gdje je upoznao moju majku, Podravku iz sela Mosti. Zaljubili su se na prvi pogled, dobili kćer Dijanu i mene, pa otac nikad nije završio studij, nego se zaposlio kao sudski tumač za arapski jezik i prevoditelj.
Jeste li odgojeni u duhu islama?
- Ne, na žalost, i ne poznajem dovoljno svoju obitelj iz Jordana. Ovo ljeto trebao sam s ocem otputovati u njegov rodni grad Irbid, ali smo to odgodili zbog rata na Bliskomistoku. Iako je musliman, moj otac se vjenčao s majkom u katoličkoj crkvi. Roditelji su mi dopustili da, kad odrastem, sam sa sobom riješim pitanje vjere. Jedino su me dali obrezati, ali su to učinili, kažu, iz higijenskih razloga.
Je li vas otac naučio arapski?
- Samo nekoliko riječi. Kad sam bio mali, otac je vrlo mnogo radio pa za to nije imao vremena, a potom je došao moj pubertet i pobuna protiv roditeljskog autoriteta, te sam rano napustio roditeljski dom. Danas ponovno imamo vrlo zdrav odnos: obojica smo mnogo opušteniji.
Zašto ste kao 18-godišnjak otišli u podstanare?
- Kad sam završio trgovačku školu i upisao studij glume, jednostavno sam imao potrebu započeti svoj život. Mojim roditeljima to nije bilo lako prihvatiti, ali ja nikad nisam poaalio zbog te svoje odluke.
Imate li, uz glumu, još neku strast?
- Sviram bas u bendu Spori loris: članovi benda su moji prijatelji, a prije ljeta smo snimili demo te odraali koncert u kafiću Krivi put. Sviramo glazbu koju nazivamo postflash ili zoo, a vjeabamo u bivšoj tvornici dugmadi u Savskoj ulici. Jedino nam je pravilo da u svakoj pjesmi mora biti spomenuta aivotinja, a bend je ime dobio za posjeta zoološkom vrtu: spori loris je ljenjivac, koji se vrlo sporo kreće i aivi u prašumi. Moja druga strast je bilijar. Imam nekolicinu prijatelja, jedan od njih je i redatelj Antonio Nuić, s kojima ponekad odigram i pedeset partija u nizu.
Godinama ste bili slobodni umjetnik. Zašto ste se preklani zaposlili u zagrebačkom kazalištu "Trešnja"?
- Direktor "Trešnje" Roman Cušković bio je prvi čovjek koji je sa mnom obavio normalan, suvisao razgovor: pitao me što bih ja volio raditi, otvoreno mi je rekao što njega zanima - i jednostavno smo se našli.
Njegovu ponudu da se pridružim toj sjajnoj ekipi jednostavno nisam mogao odbiti. Osim toga, naša publika su djeca i s njima nema muljanja: ako im se predstava ne svidi, to vam bez milosti pokaau, ako su zadovoljni - nema kraja njihovoj sreći.
ivor Gloria
updated: 9.I.2007. href="http://photos1.blogger.com/blogger/7598/3056/1600/rakan-rushaidat.jpg">
Rushaidat, Rakan
OSNOVNI PODACI
ime: Rakan
prezime: Rushaidat
spol: muško
datum rođenja: 25.10.1977
zanimanje: Glumac
trenutno prebivalište: Zagreb
Rođen je 1977. godine. Od 1990. član je Dramskog studija ZKM-a. Akademiju dramske umjetnosti završava 2000. godine u klasi Joška Juvančića.
Zapažen je njegov rad u Teatru Exit. Za ulogu u predstavi "Istok" dobio je nagradu Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Osim u Exitu, kao slobodni dramski umjetnik igrao je u svim nacionalnim kazalištima i Gavelli. Za ulogu Mira u predstavi "Komšiluk naglavačke" u HNK Ivan pl. Zajc dobio je nagradu Fabijan Šovagović.
Snimio je desetak filmova od kojih je u nekima igrao glavne uloge.
U Trešnji je u angažmanu od 2004. godine.
INTERVJU: RAKAN RUSHAIDAT
Nije u novcu sve
Zvijezda filma 'Sve džaba', po ocu Jordanac, a po majci Podravac, ne želi snimati reklame i sapunice, prezire svaki dress code te se i na premijerama pojavljuje u odjeći koju je naslijedio od prijatelja
Razgovarao Kruno Petrinović
Snimio Petar Jurica
Nakon zagrebačke premijere filma "Sve džaba" 7. prosinca te njegova prikazivanja na festivalima u Puli i Sarajevu, gdje su se i publika i kritičari oduševili nastupom Rakana Rushaidata u filmu redatelja Antonija Nuića, potpuno je jasno da je hrvatska kinematografija dobila novu glumačku zvijezdu.
Kritičari i gledatelji su suglasni kako je Rakan u ulozi Gorana, vlasnika pokretne ugostiteljske radnje koji sav imetak potroši dijeleći piće posjetiteljima, ostvario nezaboravnu glumačku priču i ocrtao duh Bosne. Ipak, 29-godišnji Zagrepčanin (otac mu je Jordanac, a majka Podravka) potpuno odudara od slike glamura i sjaja kakva obično prati glumce. Rakan ne snima reklame niti sapunice, uglavnom nastupa u kazališnim predstavama koje prati epitet - alternativnih, te, nakon jednog velikog filmskog razočaranja, pomno pazi koje će uloge na velikom ekranu prihvatiti.
- Ne želim da mi se faca svugdje pojavljuje: da se vidim na reklamnim panoima, mislim da bih se sam sebi smučio - kaže Rakan Rushaidat, član glumačkog ansambla dječjeg kazališta "Trešnja" iz Zagreba. Pošto se početkom rujna iz glavnog grada BiH vratio s nagradom Srce Sarajeva, čiji novčani dio iznosi 2500 eura, Rakanu je u zagrebačkom kazalištu KNAP s redateljem Sašom Anočićem napravio predstavu "Smisao života gospodina Lojtrice", koja je premijerno izvedena sredinom prosinca.
Na zagrebačku premijeru filma dojurili ste s generalne probe, odjeveni u majicu kratkih rukava i traperice, a u Sarajevu ste se na crvenom tepihu pojavili u gornjem dijelu trenirke. Zar vam je uistinu svejedno što nosite u tako svečanim prilikama?
- Košulju i kravatu odjenuo sam jedino na maturalnoj zabavi, ali sam preko toga imao koanatu jaknu, pa sam izgledao kao "seljo". Ako postoji kodeks odijevanja, ja se na tom događaju neću pojaviti... U Sarajevu sam ignorirao dress code, a producentu Borisu T. Matiću jedino je bilo vaano da se pojavim na premijeri, nije postavljao nikakve uvjete što se garderobe tiče.
Uostalom, pitam se zašto bismo svi trebali biti uniformirani kao pingvini. Ja ne razumijem takav svijet.
Tko vam kupuje odjeću?
- Uglavnom mama, a ponekad se na tulumu mijenjam za majice. Kad sam hodao s Darijom Lorenci, ona se pokušavala brinuti o tome kako izgledam, čak mi je i kupovala odjeću. Ipak, dobar dio moje garderobe odjeća je raznih ljudi s raznih tuluma. I taj famozni gornji dio trenirke posudio sam od prijatelja na jednom tulumu.
Na što trošite novac?
- Honorar za ulogu u filmu "Sve džaba", koji je bio pristojan, potrošio sam za dva mjeseca - na provod i prijatelje.
Ne znam s lovom, kad je dobijem, odmah sve potrošim. Zapravo ga prezirem, novac mi ništa ne znači: baš me briga ako jednog dana s ovog svijeta odem bez prebijene pare.
Kako se osjećate kad u džepu nemate ni za kavu?
- Uoči Sarajeva bio sam upravo u toj fazi. Novčani dio nagrade taman mi je pokrio minuse i dugove, tako da trenutačno lakše dišem. Moada ću se promijeniti kad jednog dana budem imao za koga štedjeti. Ako mi treba novac, posudim ga od prijatelja. I ja drugima posuđujem, kad imam. Uvjeren sam da bi odnosi među ljudima trebali tako funkcionirati: bilo bi nam ljepše aivjeti kad bismo jedni drugima pomagali, a ne gledali jedino vlastiti interes.
Što vam znači nagrada Srce Sarajeva?
- To mi je prva filmska nagrada, posebno mi je drago što sam je dobio u Sarajevu za ulogu Bosanca, a za mene predstavlja najljepši kraj divnog provoda na festivalu koji je pun pozitivne energije. Sarajlije su otvoreni, vrlo jednostavni ljudi, lako je s njima komunicirati. Zaustavljali su me na ulici i pričali sa mnom o filmu i ulozi, kao da se oduvijek poznajemo - oduševio me njihov mentalitet.
Jeste li očekivali nagradu?
- Dan uoči dodjele nagrada sanjao sam kako mi se svi smiju, upiru prstom u mene, da mi se ljudi s kamerama unose u lice... Probudio me producent filma, koji me nazvao da mi čestita na nagradi. Te večeri, kad su se sve te kamere, mikrofoni i fotoaparati uperili prema meni, atmosfera me podsjetila na tu noćnu moru, pa sam se malo svega toga i uplašio. Navodno ste se preklani, nakon uloge u filmu "Ispod crte", kojom niste bili zadovoljni, zarekli da nećete više snimati filmove. Zašto ste prihvatili ulogu u Nuićevu filmu
"Sve džaba"?
- To što sam rekao, nije bilo namijenjeno široj javnosti, izrekao sam to u društvu prijatelja. Mlad sam glumac i vrlo kritičan, a više od svega - samokritičan. Volim gaziti po sebi, tako da se uglavnom fokusiram na loše stvari i pogreške... Nije to ništa neobično, poznajem slične glumačke priče. Kako je gluma potraga za samim sobom, nitko od nas, čini mi se, ne može za sebe reći da je sve naučio, da se potpuno glumački formirao... Kad budem potpuno zadovoljan sam sa sobom na pozornici ili pred kamerom, više se neću baviti tim poslom, jer neću više imati što traaiti. A uloga Gorana u filmu "Sve džaba" bila je tako velik izazov da je nisam mogao odbiti. Redatelj i scenarist Antonio Nuić je mislio na mene dok ju je pisao i uvjerio me kako je mogu odigrati.
Kako ste se pripremali za tu ulogu?
- Imam izraaenu autodestruktivnu crtu, kao i Goran, koji nakon rata u Bosni sav imetak proćerda dijeleći besplatno ljudima piće. No, najviše mi je značio posjet Bosni 46 gdje sam vidio posljedice rata: srušene kuće, razorena sela i gradove, ali i upoznao ljude koji su u ratu bili na suprotnim stranama, a danas zajedno rade i piju u kafiću. Osim toga, redatelj Antonio Nuić mi je posudio roman "Tvržava" Meše Selimovića, u kojem si glavni junak Ahmet Cabo postavlja slična pitanja kao i moj lik: kako i kamo dalje nakon rata koji ti je sve odnio, što sada, koji je smisao života...
Kako ste postali glumac?
- Vlado Krušić, voditelj Dramskog učilišta ZeKae- Ma, organizirao je audiciju u mojoj osnovnoj školi i on je, zapravo, najzaslužniji što sam postao glumac: prve recitale i ozbiljnije predstave radio sam s njim. U učilištu sam upoznao prijatelja Franju Dijaka s kojim sam upisao studij glume.
Osim glume, jeste li ikad išta radili za novac?
- Jednom sam s prijateljem joggirao po Tuškancu i naletjeli smo na čovjeka koji nas je zamolio da mu istovarimo kamion ugljena. Za to sam dobio pedeset kuna.
Cto na arapskom znači ime Rakan?
- Čovjek bogat duhom, sva arapska imena su vrlo lijepa i imaju duhovno značenje.
Iz kakve ste obitelji?
- Moj otac Hayel je Jordanac, koji je u Zagreb došao na studij ekonomije, gdje je upoznao moju majku, Podravku iz sela Mosti. Zaljubili su se na prvi pogled, dobili kćer Dijanu i mene, pa otac nikad nije završio studij, nego se zaposlio kao sudski tumač za arapski jezik i prevoditelj.
Jeste li odgojeni u duhu islama?
- Ne, na žalost, i ne poznajem dovoljno svoju obitelj iz Jordana. Ovo ljeto trebao sam s ocem otputovati u njegov rodni grad Irbid, ali smo to odgodili zbog rata na Bliskomistoku. Iako je musliman, moj otac se vjenčao s majkom u katoličkoj crkvi. Roditelji su mi dopustili da, kad odrastem, sam sa sobom riješim pitanje vjere. Jedino su me dali obrezati, ali su to učinili, kažu, iz higijenskih razloga.
Je li vas otac naučio arapski?
- Samo nekoliko riječi. Kad sam bio mali, otac je vrlo mnogo radio pa za to nije imao vremena, a potom je došao moj pubertet i pobuna protiv roditeljskog autoriteta, te sam rano napustio roditeljski dom. Danas ponovno imamo vrlo zdrav odnos: obojica smo mnogo opušteniji.
Zašto ste kao 18-godišnjak otišli u podstanare?
- Kad sam završio trgovačku školu i upisao studij glume, jednostavno sam imao potrebu započeti svoj život. Mojim roditeljima to nije bilo lako prihvatiti, ali ja nikad nisam poaalio zbog te svoje odluke.
Imate li, uz glumu, još neku strast?
- Sviram bas u bendu Spori loris: članovi benda su moji prijatelji, a prije ljeta smo snimili demo te odraali koncert u kafiću Krivi put. Sviramo glazbu koju nazivamo postflash ili zoo, a vjeabamo u bivšoj tvornici dugmadi u Savskoj ulici. Jedino nam je pravilo da u svakoj pjesmi mora biti spomenuta aivotinja, a bend je ime dobio za posjeta zoološkom vrtu: spori loris je ljenjivac, koji se vrlo sporo kreće i aivi u prašumi. Moja druga strast je bilijar. Imam nekolicinu prijatelja, jedan od njih je i redatelj Antonio Nuić, s kojima ponekad odigram i pedeset partija u nizu.
Godinama ste bili slobodni umjetnik. Zašto ste se preklani zaposlili u zagrebačkom kazalištu "Trešnja"?
- Direktor "Trešnje" Roman Cušković bio je prvi čovjek koji je sa mnom obavio normalan, suvisao razgovor: pitao me što bih ja volio raditi, otvoreno mi je rekao što njega zanima - i jednostavno smo se našli.
Njegovu ponudu da se pridružim toj sjajnoj ekipi jednostavno nisam mogao odbiti. Osim toga, naša publika su djeca i s njima nema muljanja: ako im se predstava ne svidi, to vam bez milosti pokaau, ako su zadovoljni - nema kraja njihovoj sreći.
ivor Gloria
updated: 9.I.2007.
Post je objavljen 28.06.2006. u 19:49 sati.