Marketing
Dražen Šivak, glumac
Šivak, Dražen
OSNOVNI PODACI
ime: Dražen
prezime: Šivak
spol: muško
datum rođenja: 13.01.1974 u Rijeci
zanimanje:
trenutno prebivalište:
wikipedia
Zarez 31. 1. 2002. broj 73
Tijeloduh glumca, igra i zen
Zapisi o glumi
Dubravka Crnojević-Carić
Dražen Šivak, glumac, rođen 1974. godine u Rijeci. Upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu 1992. godine. Glumio u Teatru &td, ZKM, DK Gavella, HNK Varaždin, HNK Rijeka, na Dubrovačkim ljetnim igrama. Izdvojene uloge: Molina u Poljupcu žene pauka, Dražen u Usporavanjima i Nesigurnoj priči, Azor u Raspri. Ostvario i filmske uloge, i to u Welcome to Sarajevo, i u nedavno snimljenom filmu Bobe Jelčića i Nataše Rajković, zasad bez naslova. Dobitnik nagrade hrvatskoga glumišta za najboljeg mladog glumca 1997. godine; te iste nagrade na Festivalu glumca. Krajem prošle kalendarske godine zaigrao je Marivauxa (Raspra) u režiji Janusza Kice (Kazalište Ivana Zajca u Rijeci).
Slažeš li se s tezom kako je sve naše sjećanje upisano na staničnoj razini; da su naše emocije smještene u tijelu, te da se radom na tijelu bavimo i našim emotivnim i mentalnim zapisima? Kako to povezuješ s glumom?
– Rad na sebi je kompleksan, podrazumijeva različite aspekte koje treba uzeti u obzir. Umjetnost je neodvojiva od rada na sebi, pogotovo je za izvedbenu umjetnost to važno. Svi ljudi koji te gledaju na sceni čitaju tvoje «stanje», neki svjesno neki nesvjesno. Neminovno se prepoznaje svaki debalans suptilnih slojeva, energetska je mapa tijela vidljiva. Naravno, s tih se suptilnih slojeva, svaka nestabilnost, nakon nekog vremena, nažalost, odrazi i na fizičko tijelo. Samim radom na tijelu možemo razumjeti i promijeniti jako puno toga. Rad je na tijelu vrijedan goleme pažnje. U tijelu je sve upisano, tu su pohranjene sve informacije. Rad može potrajati cijeli život. To je neodvojiv dio puta. U jednom sam trenutku otkrio kako ništa ne znam o svom tijelu, da se prema sebi odnosim kao stranac. Užasnuo sam se toga. Stvari su mi počele izmicati. Tada sam pomislio da ne može biti gore, a onda se pokazalo kako, ako nešto ne poduzmem, može biti i puno gore. Postao sam hladan prema sebi, prema drugima, nepotrebno sam rušio brojne mostove. Čovjek si može racionalizirati najrazličitije stvari, pa tako i opravdati svoju lijenost i zatvorenost. Dokle god si čovjek ne želi osvijestiti problem, dok želi «ne talasati», nema ni promjene.
Promjene
A svjesna je promjena važna. No, ne mogu odvajati pozitivno i negativno iskustvo koje sam prošao. Sve je to pridonijelo osvješćivanju. Sve je to dio iskustva koje sam prošao. Iz tog sam nezadovoljstva krenuo u područje potpuno nepoznato, a za koje sam intuitivno osjećao da bi moglo biti plodnim. Prva stvar, tehnika s kojom sam se susreo prije otprilike šest godina, igrom okolnosti, bila je rei-ki. Otkrio sam tada da sam i energetsko biće, osjetio sam nešto vrlo opipljivo, a što je izvan vidljivog (barem je meni u tom trenutku bilo nevidljivim). To je ono što mi je ova tehnika dala. Osim svladavanja same tehnike, važno je tko ti je predaje i na koji način, te, naravno, što ću s tim poslije učiniti. Svaka je tehnika ograničena sama po sebi. Treba pažnje i rada. U međuvremenu sam probao razne stvari, već dulje vrijeme radim brojne Oshove meditacije, a prošao sam i razne terapije. Sada sam počeo raditi lohan kung. Lohan je tek prije dvadeset godina otkriven na zapadu javno, do tada se prenosio isključivo unutar jedne obitelji u Kini. Datira od Boddhi Dharme, prvoga patrijarha zena, začetnika zena, budističke mistike. Nešto slično tai-chiu.
Na koji se način bavljenje energetskim vježbama, meditacijom, odrazilo na tvoje glumačke sposobnosti?
– Prenijeti to iskustvo u glumu vrlo je teško, jer počinješ od početka, događaju se tek fragmenti uvida. Osjećao sam da me na neki način gluma i ometa jer se nisam znao baviti njome na način koji bi me hranio. Kad sam započeo raditi na sebi, istraživati, paralelno sam igrao predstave i bio do grla u tom svijetu. Nekad sam bio prisutan na sceni, a nekad potpuno neprisutan. Ponekad sam se osjećao gotovo u stanju meditacije za vrijeme izvedbe, katkada mehaničan, nekad sam pak intenzivno osjećao svoje tijelo, ili način nastajanja emocija. Na razne sam načine znao doživljavati i prisutnost publike. Danas su se neke stvari počele povezivati. Volio bih jednoga dana pokrenuti neki proces, okupiti umjetnike koji nisu «zakačeni» na uspjeh ili «umjetnost», koji i sami istražuju. Ideja se rađa već neko vrijeme, vidjet ćemo...
Vježbe osvješćivanja
Na Akademiji dramske umjetnosti radio si sa studentima klase Borne Baletića razne vježbe osvješćivanja? Kakvo je bilo to iskustvo?
– Da, radio sam jedan semestar. Bilo je odlično. Divno je raditi s njima. Imaju svježinu, voljni su učiti. Rezultati su bili očiti, iako je rad bio kratak. No, poteškoće izviru iz edukativnog sustava: recimo, radiš dva-tri sata sa studentom koji postaje sve otvoreniji, koji počinje kreirati situaciju kad je u stanju nešto kreirati za sebe, onda ode raditi sljedeća dva-tri sata s drugom osobom potpuno drugu stvar. Dolazi do disproporcije. Student počinje otkrivati svoje emocije kako bi uspio polako njima i baratati, a onda ode nekamo gdje se stavlja pozitivan ili negativan predznak pred određeno stanje, pred određenu emociju. To rezultira samo zbrkom. Istovremeno, samo onaj tko je svjestan svojih emocija, onaj tko poznaje raspon emocija, može biti glumački kreativan. Nije bez veze kada nekog stave u određeni fah – njegov se sklop, vjerojatno, kreće unutar uskog kruga. Glumac stvara baveći se emocijama, djelujući na um. A to činimo preko tijela, i svaku tu razinu treba istraživati. Možda onda kušamo malo onoga iza toga. Često glumac misli da je u nekom stanju neprihvatljiv u životu, a onda drži kako je to neprihvatljivo i na sceni – recimo kada je riječ o emocijama poput bijesa, ili stanju kao što je stid, ili pak sklonostima kao što je homoseksualizam. Tada glumac na sceni suptilno pokušava prenijeti informaciju da on nije zapravo «to» što igra. Tada ne brani lik već ga komentira, ne voli ga, jer ne prihvaća taj dio sebe. Eto, zato je potrebno osvješćivanje različitih razina: kako pri glumačkom zadatku ne bi imao otpor pri «ulasku» u različite stvari. Treba imati snage i razumijevanja npr. glumiti pedera i ne izrugivati mu se. Muškarce je, naime, stid pokazati vlastitu feminu, što je čisto društveno kondicioniranje. Dok umjetnik ne osvijesti vlastitu kondicioniranost, predvidljiva je mašina. Imao sam to iskustvo, igrati homoseksualca (Molina, Poljubac žene pauka, DK Gavella, režija Saša Broz). Reakcije su i kod kolega bile vrlo zanimljive: većina je držala da je to «preuvjerljivo», da to moram biti ja privatno.
Percepcija i ego
U teatru postoji tzv. problem percepcije. Prosječna se publika zadovoljava banalnim stvarima. U kazalištu se, kada znaš gledati, odmah sve vidi, je li komad izabran s razlogom ili ne, kako se radilo itd. Divno bi bilo kad bi bilo više ljudi u publici, koji to mogu energetski čitati, koji znaju vidjeti čovjeka koji se usudio pokazati pred drugima. Kad smo već kod pokazivanja, vrlo se često mijenja egzibicionizam s «autentičnošću». To je česta zamka. Nije ni čudo: ako je koja umjetnost povezana s egom, zasigurno je to gluma. No, paradoks je u sljedećem: glumac se s jedne strane svjesno i s velikom željom pokazuje na sceni, no često se, istovremeno, skriva. Taj fenomen možemo prepoznati i u «normalnom» životu: kad nas fotografiraju, nesvjesno se namjestimo. Željeli bismo, dakle, da nas vide u određenom izdanju koje je predviđeno za druge. Željeli bismo da nas ne vide onakve kakvi smo za sebe same. Na suptilan način to radimo i na sceni: branimo se od toga da budemo viđeni. Ako mi predstava koju gledam ponudi ma i na kratko takvu vrstu «autentičnosti», s predstave izlazim zadovoljan. Počašćen sam kada se nečija iskrenost odvija pred mojim očima. Netko «to» ima prirodno, neku «prisutnost», ili svoju energiju. A scena omogućuje da se to vidi, jer je scena energetsko mjesto, polje pažnje. Na sceni dobivaš snažan energetski impuls, kojim se možeš koristiti za različite stvari. Glumačka situacija slična je onoj kao kod djeteta: «daj što treba, ne daj što ne žele». Ali, inteligentan glumac to prevlada, a onaj koji se olako miri ili je, pak, nesvjestan te situacije, radi ono što od njega očekuju.
Postoje li "negativne uloge"
Misliš li kako treba na sceni izbjegavati ulazak u «negativne», «niske» emocije, kako ne bi ponovno rezonirao nižim vibracijama? Dakle, da određeni tip uloga, koje podrazumijevaju tzv. «niže» strasti, treba «preskočiti»?
– Umjetnost je subjektivna i služi često u terapeutske svrhe. Razumijem da umjetnika mogu ne zanimati određeni režiseri, određeni tekstovi i sl., ali mislim da nije potrebno bježati u «pozitivno». Ti kao glumac samo trebaš znati što se događa, nije se potrebno identificirati s likom. Karakter kojeg igram, to nisam ja, ja se samo time igram. Potrebno je, naravno, činiti korak prema sebi svaki dan. Nema preskakanja. Ustrajnost je važna. Nije potrebno izbjegavati tzv. negativne emocije. Tko kaže da je to negativno? Moral? Crkva? Zašto bi se to preskočilo? To je samo nešto što ne razumiješ, ne ili prihvaćaš, odbijaš sudiš. Kako ćeš to na sceni razumjeti, ako ne razumiješ u životu? Onaj tko izbjegava «negativno nešto», očito želi samo popraviti, fasadu; a ne nešto otkriti kao neznalica. Dio je energije i to da se naljutiš ako te npr. u netko izgnjavi prometu. I to postoji, ne treba bježati od toga. Svaki je trenutak jedinstven i vrijedan da ga se pogleda. Stvarnost ne doživljavam kao statiku, ni u obliku kakve Istine, ili Principa. Zen majstori su, na primjer, kontradiktorni sami po sebi, a za mene su oni izvor inspiracije. Mistici su bili takvi i zato ih nisu voljeli. Svojim životima ukazivali su drugima na neživot. Uvijek sam gajio sklonost prema mistici, prema toj tradiciji. Inspiriraju me takvi ljudi, jer vidim da su živi, reagiraju u trenu, bez prošlosti – a upravo bi to trebalo moći postići u glumi. Da bih to mogao raditi, ne mogu odvojiti scenu i život. Umjetnost je neodvojiva od rada na sebi. Rad na sebi svačije je životno umjetničko djelo. Nikad nisam zažalio što sam se posvetio glumi. Ovo je genijalan posao, pruža goleme mogućnosti da radiš na sebi. Ponekad se čudim da me još na kraju i plaćaju za to. Dođe mi da svakom preporučim da se time bavi. Počelo je u Rijeci. To je bilo izvrsno. Brojni su se moji tadašnji kolege također posvetili glumi: Nina Violić, Edvin Liverić, Saša Buneta, Marina Poklepović.
Glumački stilovi
Kako gledaš na stilove u glumi? Voliš li baratati različitim razinama energije, različitim stanjima svijesti?
– Nedavno sam radio komediju s Junuszom Kicom, u Rijeci (Azor, Raspra, Marivaux, premijera 9. studenoga 2001.). Uživao sam u tome. Dosad sam uglavnom radio suvremene tekstove na malim scenama. Ovaj sam put pak uživao igrati na velikoj sceni gdje se rabi drukčiji izraz. I to mi je bio dobar osjećaj. Uživam u komici. To je za mene divna promjena. Lijepo je kada te ne stave u ladice. A zna se događati da glumce brzo negdje pospreme.
Na koji način pristupaš ulozi?
– Obično intuitivno osjećam u kojem smjeru trebam ići. Krećem preko tijela, ali polako. Pokušavam ne žuriti. Onda navlačim preko tijela taj film, iz toga krećem. To je proces. Vrlo je važno ne odlučivati se prerano. Svaka je uloga i svaki rad ne predstavi specifičan, drukčiji. Eto, za Ljubavna pisma Staljinu (Juan Mayorga, redateljica Saša Broz, &td, premijera 27. listopada 2000.) opsežno sam se pripremao čitajući o životu Bulgakova, navikama, ženama. No, ipak je uloga ostala općenita, lik koji sam gradio nije postao živim čovjekom. Držim da je predrasuda stav kako gluma podrazumijeva boemštinu. To je opći sud, slika koja je bila nametnuta, a koju su brojni glumci bili prisiljeni slijediti. Umjetnik nije dekadentan. On ima priliku za razumijevanje stvari, to bi mu trebao biti primaran cilj. Onaj koji takva cilja nema, po meni je promašio. Umjetnost nam omogućuje veliku stvar: posvetiti se tomu da sam razumiješ o sebi nešto, da se tome prepustiš bez obrana. Umjetnici se međusobno razumijevaju, nije im za to potrebno nekakvo veliko predznanje. Važno je imati tu težnju. Onaj tko je ima, prepoznat će je i kod drugoga.
Post je objavljen 28.06.2006. u 16:05 sati.