Iako je i sama znala da je to tek bijedan pokušaj koji će joj oduzeti i ono malo nade što joj je ostalo, ipak je to učinila. Polako je zatvorila oči i ponovno ih otvorila. Nije uspjelo. Nije se prevarila. Još je bio tu. Samodopadno je stajao kao mračna sjenka prošlosti ili kao gusta izmaglica koja je prekrivala svijetlu budućnost. Bezizlaznost situacije ju je zapanjila. Ali donekle i osvijestila. Znala je da je bježanje uzaludno. Jedino što je mogla učiniti bilo je prepustiti se i učiniti ono što je od nje traženo.
Pitala se kako je moguće da je netko tko ju voli može prisiliti na nešto tako odvratno, nešto što se protivi svim njenim načelima i u potpunosti kosi sa njezinim svjetonazorom. Nije znala niti koja je to prokleta i nezaustavljiva moć koja je tjera da se pokori. Gledala ga je s dubokim prezirom i mržnjom koja je prožimala svaki milimetar kvadratni njezinog tijela. A on je i dalje nepomično stajao i čekao da gurne završni dio njegovog dugačkog ticala u one dvije rupice u zidu. Odlučila ga je još malo mučiti. Glavom su joj se vrzmale razne misli, pokušavala je naći nekakav izlaz. Niti jedan izgovor nije držao vodu. S neizrecivom mukom i gađenjem se prisilila i gurnula ga u te dvije rupice. Očekivano je započeo sa svojim demonskim arijama, tim visokofrekventnim zvukovima koji su joj parali uši. Još jednom je pobijedio.
PROKLETI USISIVAČ!
MRZIM USISAVANJE!!!
Post je objavljen 28.06.2006. u 15:38 sati.