Sinoć je Klotilda došla do mene. Za čudo, bile smo same. Vodile smo razgovor o djeci. Zaljubljena je, pa valjda razmišlja o tome da osnuje svoju obitelj. Razgovor je teko otprilike ovako. Ovo su samo neke misli kojih se sjećam. Ja imam djecu, ona nema, ali smo se složile u svemu.
Djeci smo posuđeni.
Djeca su nam darovana.
Na kratko. Samo na kratko.
Svaki dan živite sa tim, dok ih gledate.
Ona su toliko čarobna. Njihove su oči žive, znatiželjne, upijajuće. Djeca žive život u punini. Djeca žive u trenutku i za trenutak. Kada bismo barem i mi mogli tako. Tako lako i tako jednostavno. Umijeće je to. To je doista prekrasno. Djeca su tako savršena u svojoj jednostavnosti. U svome predavanju životu bez zadrške. Djeca nas toliko vole. Toliko im jako trebamo. Ona ne znaju za rezerve, kočnice, posustajanje. Njihova je energija neiscrpna. Njihova je Ljubav prekrasna. Njihovi su osmjesi sjajni. Njihovi su glasovi kao zvončići. Njihove oči su bistra jezera. Njihovi su pokreti nemoćni, neskladni, prekrasni. Lijepo je biti djetetova desna ruka. Djetetov zagrljaj, utjeha, oslonac. Lijepo je moći utješiti dijete nakon nemirnog sna. Lijepo je moći učiniti sve što ono još ne može. Uistinu: roditeljstvo je najjajča moć.
Post je objavljen 28.06.2006. u 15:13 sati.