Marketing
U ovom se postu spominje more, kupanje, sunčanje ... jednom riječju - uživanje... Molim one slabog srca, ukoliko se odluče na čitanje, da to učine na vlastitu odgovornost...
Već prvog dana smo se posvađali. Dragi i ja. Razlog? Nema ga. U naletu emocija koje smo osjetili, kad smo se konačno dodirnuli, opipali, omirisali, nismo znali da li da se poševimo ili posvađamo, pa smo krenuli s ovim drugim. Pomirenje je nastupilo tek sutradan. A noć smo proveli dureći se jedan na drugog. Strašni smo u tome. Ne znam kome bolje ide to durenje. Meni ili njemu. Da postoji neko natjecanje u toj disciplini u paru, mi bismo garant osvojili prvo mjesto. Sutradan ujutro probudili smo se svježi kao da nikakve svađe i nikakvog durenja nije bilo. Tu smo isto strašni. Kako došlo – tako prošlo. Easy come – easy go!
Dragi je čak uspio uzeti nekoliko sati slobodno, pa smo brodom odmaglili na pučinu. Daleko, daleko od kopna i njegovog posla. Naravno, tamo daleko, tamo na pučini je palo i «pomirenje». Nema seksa do pomirbenog seksa! Na povratku smo bili 10 godina mlađi i 100 kg lakši, a ptičice su nas pratile čitavo vrijeme pjevajući odu pomirbenom seksu na pučini.
E, da, i kupala sam se. I sunčala. Dragi je obukao ronilačko odijelo, pa sam ga poslala da mi izroni biser. Nije ga izronio, mislim da ga nije ni tražio, mada se on kune suprotno. No, ulovio je dobru večeru! Moram priznati da meni dođe žao tih jadnih, malih ribica gledajući ih kako se bacakaju po brodu i bore se za svoj život, pa sam samo razmišljala o tome kako da ih neprimjetno bacim natrag u more. Naravno, odustala sam. Da sam to i napravila, cijeli bi otok već istog dana brujao o tome. Svaki put kad bi otišli na ribe, ribari bi među sobom pričali priče o meni kao o «onoj luđakinji koja ribarima baca ulov u more». Bila bih predmet njihove sprdnje. Ne, hvala. Ipak je ta misao pobjedila u borbi s mišlju kako spasiti ribe, pa sam se samo prebacila na drugi kraj broda, i nastavila uživati u SVOM životu, kad je već njima sudbina odredila put do našeg stola.
***
...i tako, jednog od ovih vrućih i sparnih dana, ležim ja na plaži, sol na koži, sve je divno, more miriše, ne razmišljam ni o čemu posebno... i onda iznenada osjetim – nedostatak nečega. Nečega . Ali čega? Pomislim da mi možda fali tekućine, pa se napijem hladne vode. Ali nije to. Možda će mi tu nedefiniranu želju zadovoljiti sladoled. Pojedem ga. Nije ni to. Nije ni kava, nisu ni gumeni bomboni... I dok tako lutam tražeći to «nešto», okrećući se oko svoje osi... iznenada osjetim nečiji pogled na svojim leđima. Stanem kao na mjestu ukopana. Polako se okrenem na prstima, i tamo, u kafiću, iza šanka, u samom kutu, doslovno bulji u mene. Čim su nam se pogledi sreli, znala sam – to je to!!! Ruke su mi se počele znojiti, koljena klecati, mislila sam da će mi srce od uzbuđenja eksplodirati i razletiti se oko mene u tisuću sitnih komadića. Skupila sam svu snagu i nekako se uspjela pokrenuti. Korak po korak. Jedna noga ispred druge. Sve dok nisam došla sasvim blizu njega.
«Dobar dan», ljubazno sam pozdravila. Nikakvog odgovora nije bilo. Nije mi ni bio potreban odgovor. Bilo mi je potrebno samo da je on tu. Smireno i opušteno spustila sam svoju ruku na miša... pogledala ga sa zahvalnošću kao starog-dobrog-davno-izgubljenog-ponovno-pronađenog druga, a njegov je ekran zablistao od zadovoljstva… Našli smo se… i putovanje je moglo započeti... www.blog.hr...
Shvatila sam ono što već duže vremena nagađam... Ja sam BLOGOHOLIČARKA... Nedostajali ste mi. I «lovila» sam trenutke da vas posjetim i malo pročitam. No, nisam vas uspjela komentirati. S obzirom na lošu internet vezu, trebalo bi mi cijeli dan da iskomentiram samo jednog od vas. Nadoknadit ću to sada... Vidiš, Galli, ipak nisam izdržala punih pet dana bez vas... 
Post je objavljen 28.06.2006. u 10:11 sati.