Molitva je, naime, izričaj našeg sinovstva. Pokajmo se zbog svog odnosa prema Isusu, jer ga nismo učinili jedinim gospodarom i središtem svoga života, pokajmo se što njegova riječ u Bibliji nije jedni vodič i načelo našeg života. Možda više pažnje pridajem riječima drugih, koji su samo ljudi, pa čak možda i zli.
Pokajmo se za svoj odnosu prema Duhu Svetom jer svoj život nismo u potpunosti podredili njegovu nadzoru. Možda smo se za pomoć ili vodstvo čak obraćali i drugim duhovima, možda čak i zlim duhovima tražeći njihovo vodstvo i pomoć. Pokajmo se za svoje odnose prema drugim ljudima, onima koji su nam nadređeni: roditeljima, suprugu, autoritetima u Crkvi i državi. Možda smo ih kritizirali umjesto da se molimo za njih i da im se podložimo.
Pokajmo se za odnose prema sebi ravnima: braći, sestrama, susjedima, kolegama na poslu; pokajmo se što im nismo pomagali kad su bili u potrebi. Mbžda smo čak i kaljali njihovo ime i odbacili ih. Pokajmo se za svoje odnose prema onima koji su nam podređeni: naša djeca, siromasi, prosjad, bolesnici; pokajmo se što u njima nismo vidjeli lice Isusovo. Možda smo ih. prezirali ili manipulirali s njima. Možda smo ih naveli na grijeh.
To nas podsjeća na našu vlastitu grešnost i na činjenicu da Duh Sveti daje ljudima hrabrost da se pokaju i vrate k njemu. Najveći Božji dar nama jest dar pokajanja, a duhovno ozdravljenje najveće je ozdravljenje koje nam Bog poklanja.
Hvala ti Isuse na svemu tome!!!
-Livio-
Post je objavljen 28.06.2006. u 10:18 sati.