Kad sam prvi put čula za mrtvo more, vidjela mrtvo more osjetih se kao Viktorija - "We are not impressed." Golema ploha sivog mora, na pučini se ne vidi ništa osim njezinog sivila, a na plićini valovi - dugački, dugački i ne baš visoki. Ali kojom su snagom udarali. Kao da se oseka i plima cijelog dana koncentrirala u svakom od tih valova. Stajala sam u plićini, veselo gledajući tu nepoznatu pojavu, kao iznenađena da su joj nadjenuli i neko ime, kad osjetih potres pod nogama i bila sam bačena na koljena i ruke. I trebala sam pričekati da se smilostive i dopuste mi da se ponovo osovim. I čekah na koljenima, dugo.
I bje mi jasno da sam trebala poniznije slušati priču o velikom nevremenu, nevremenu kakvo potapa brodove, a koje se poigralo negdje daleko na pučini strašne igre uništenja. Nevremenu koje je dozivalo more k nebu sve dok nisu zajedno zaplesali. A svi koji su to vidjeli iz daljine odvraćali su svoj pogled jer zna se - tko gleda more i nebo u ljubavnom zanosu taj o tome ne može više nikome pričati.
I tada sam shvatila - i u onome što je umrlo ima snage.
I sjetih se sada tog događaja jer spomenula sam to "mrtvo more" u zadnje vrijeme više puta kao nešto što je ostava uništenog, kraj iza krajeva. A ipak kad bolje promislim to nije tako.
Post je objavljen 27.06.2006. u 23:28 sati.