Zamisli da si to ti… I onda kad se probudiš, ne poznam te… ne želim te i to sam ja. To želim biti ja. Moram… i opet spavam i opet sam ja, sa sobom u tvom naručju… i opet sam to ja, sasvim lijepa i mentalno nekontrolirano spontana ja…. Baš se pitam, hoćeš li ikad osjetiti buđenje samnom u mislima, u srcu ili bar negdje u nogama… ili ćeš me odrezati kao tjedan dana star nokat urastao u meso? Ah, da i to bi bilo previše, jer osjećao bi nešto, neki osjećaj prema meni, sasvim novu obavezu da me skratiš za glavu (ili srce). Ovo nije posvećeno tebi…ne, samo budim žive mrtvace… one zombije trulih zubi i kastriranih puževih kućica…
Post je objavljen 27.06.2006. u 20:48 sati.