Sablasno ubijam nježne,
zatelebane stihove
grubim riječima
osamljene uvele duše,
odbacujem šaputanja
i blage noćne dodire,
u magli prijezira
ostavljam snove.
Ne gledam izravno, ali dobro pamtim
nemio prizor, podlom tamom okrunjen,
zauvijek u misli urezujem crno,
okrećem leđa, napokon smiren.
Hodim hladnim hodnikom, praćen kišom kapi
žute boli, tuge crvene,
ostavljam za sobom miris sivih jecaja,
napuštam osjećaj mjedene gorčine.
S naporom gledam sliku ispred sebe,
očima zakržljalim u tminama sumraka
i slabo vjerujem mutnim obrisima
što mora da lažu jer svijetle iz mraka.
Nepokolebljivo me korak za korakom vuče
plavi dah topline, zelene mudrosti,
obazrivo i sasvim mirno, tiho zbori,
govori iskrenije glasom nove stvarnosti...
Post je objavljen 27.06.2006. u 17:21 sati.