Moram vam priznati da sam cijeli dan pod dojmom kako sam bila uzrok suza... Naime, danas su bili popravci u školi. Moja učenica (najlošiji učenik iz mog razreda) imala je popravak iz dva predmeta. Jedan je naštrebala i umalo dobila 3, ali važno je da ga je položila lako i brzo... Drugi predmet (i "čudna" učiteljica) išao je teže... uz mucanje, šutnju i po neki pogođeni odgovor... Učiteljica ju je poslala van da se kad svi učenici prođu dogovorimo za ocjenu... U čekanju da se ostali izredaju (jer ja moram biti samo kad su moji iz razreda u učionici) šetala sam po školi obavljajući sto i jedan drugi posao... i silazeći niz stepenice naišla sam na nju gdje se skupila u ćošku i čeka... sjedoh do nje i upitah jel dobro... Odgovori mi:" Što mislite razrednice, hoću li pasti? Molim vas, molite učiteljicu da me pusti... ja... ne znam kako ću kući..." Rekoh neka se tu ostane sama moliti, a ja ću vidjeti- jer ipak odlučuje predmetni nastavnik...
Pred kraj ispitivanja upadoh kod posljednje učenice koja nije ništa više znala nego ova moja i koju je hladno kolegica poslala na jesenji rok... Ostale smo same- kolegica i ja- ona reče da kažem i mojoj za jesen, ali ja se nisam dala. Otkrih strašnu tajnu obiteljske situacije... Djevojčica stanuje s majkom i očuhom i dva brata- njih 5 u jednosobnom stanu; majka se trijezni jedino kad jednom (ili nijednom) dolazi kod mene na informacije u strahu da ju ne prijavim socijalnoj službi (a očuh vjerojatno ni tada); kad je djete išlo psihologu- tamo je otkriven nagovještaj zlostavljanja od strane očuha (nakon toga više nije htjela kod psihologa ni pored vrata proči); dijete bez kontrole i motivacije...
Rekla sam kolegici neka ne uspoređuje ovu posljednju učenicu koja nije znala i moju, jer ova posljednja ima uvjete kod kuće za poželjeti i ne uči iz čiste obijesti, dok ova moja...
Naravno da je kolegica dala prolaznu ocjenu...
Kad sam došla do moje stisnute učenice još uvijek u molitvi i rekla joj da je prošla--skočila je i zagrlila me i počela plakati krokodilskim suzama, šapćući "Hvala razrednice, hvala, hvala..." Priznajem i ja sam zaplakala...
I eto, cijeli taj prizor ne ide mi iz glave!
Ipak je lijepo pri duši kada si uzrok suza radosnica....
***
JOŠ JEDNA PRILIKA
Kako često čeznemo za još jednom prilikom
da počnemo sasvim ispočetka.
Za prilikom da ispravimo svoje pogreške
i poraz pretvorimo u pobjedu.
Nije potreban novi dan
za novi početak.
Potrebna je samo iskrena želja
da se pokuša svim srcem
živjeti malo bolje,
uvijek opraštati,
dodati malo sunca
u svijet u kojem živimo.
Zato nikada ne odustaj u očaju
i ne misli da je kraj,
jer uvijek postoji sutra
i nada u novi početak.
Helen Steiner Rice
Post je objavljen 27.06.2006. u 17:06 sati.