Posteno sam se udrvenila sljivovicom,
hodala ulicom i vikala ljudima ~Hej, tebe znam,znam odnekle!~
Bili su to neki ljudi koje sam vidjala , po autobusima ili na salteru u posti,
ali svi su nekud bjezali praveci se da nemaju veze sa mnom.
Zivot je brz, razumjeh ih, ne valja usporavati tempo,
a moze ih i zgaziti nesto ako uspore.
Poslije sam srela neke nepoznate tipove,
smjeskali su se i nesto govorili, pa smo isli do njih doma,
valjda na kavu.
Sjedila sam tamo nekih pet minuta ,dovoljno da osmotrim slije po sobi
koje su bile poljepljene i po ormaru, jedna od njih je bila i Uma Thurman.
Svaka cast momci imate ukusa.
Rekoh ~Ajd , bok, Gligo~,mislim da se nitko od nih nije tako zvao ,
ali jednom je bas pristajalo
Na telki je isao boks i pomislila sam ako ostanem tu buljiti u boks, bit ce pregadno.
Ima nakih stvari u jebenom zivotu, koje te stvarno uspiju uvjerit
da si jebeno sretna budala jer zivis.
O tom sam pocjela razmisljat kad sam izasla van, trazeci meni poznatu ulicu ,
praveci se da znam gdje idem,
mada me nije bilo briga uzivala sam
jer znam - imam svo vrjeme svjeta
za setat i istrazivat neke nove puteve do doma- ujedno sam
bila sretna sto nema na vidikovcu kakvog lokalnog
autobusa jer bi vjerovatno sjela u neki koji vodi ka nedodjirelandu i bila uvjerena da sam na
pravom putu
Pruga, tracnice koje zivot znace, vlak divljacki juri kraj mene , na sekundu sklopih oci
vlak u prolazi vrisne u par navrata - kao da gledam i slusam vlastiti zivot.
Post je objavljen 27.06.2006. u 09:50 sati.