LIGNJE S LIJEPOM SUSJEDOM
U kuhinji se odmaram kad slažem, kao lego kockice, razne okuse, mirise i boje.
Jučer sam, primjerice na tržnici Dolac kupio dva prava jadranska lignja; svaki je težio gotovo pola kilograma.
A onda sam s tim liganjima prošetao tržnicom i pokušao ih zamisliti pečene uz razno zelenje, možda koju voćku i tome slično. Naravno, koliko sam god nastojao da ne vidim friško ubranu blitvu, nisam izdržao. Tako se i blitva našla uz mrkvice, nešto malo vrlo mladog graška, zelenog kano list breze u rano proljeće, malo celera, peršina; našlo se tu i šumskih jagoda, malina, crnih bobica, omanja dinja, dva krastavca, tri paradajza, paprika, ljuta papričica, pola kg zadarskih višanja, tri jabuke, kozji sir i kg limuna.
Naime, štogod kupovao, uvijek se u vrećici nađe i limuna. Osobito u ovim vrućim danima. U mene doma možda nema nekih skupih fotelja, pa ni pribor za jelo nije nešto naročito, ali uvijek ima dobrih knjiga, zrelih limuna i mirisna maslinova ulja.
Naravno, kad sam došao doma, sve sam povrće i voće stavio u hladnu vodu, jer ako je meni bilo vruće, kako li je tek bilo paradajzu. Sav se zacrvenio od sunca i vrućine! Jedno sam vrijeme gledao kako se gotovo sparušeno povrće osvježava u hladnoj vodi, kao da se kupa ili brčka, kao da ponovo počinje disati i rasti.
A onda sam se prihvatio liganja.
Uživao sam u pogledu na njih. Baš su bila lijepa ta dva primjerka Loligo vulgarisa, s onim izbuljenim tamnim očima, s deset ljupkih krakova, kao deset dražesnih morskih nogica neuhvatljivih morskih sirena.
Dobro sam ih očistio i još bolje osušio čistom i mekom kuhinjskom krpom. Stavio sam ih u zdjelu da se malo opuste.
Zatim sam sitno nasjeckao peršin, celer i mladi bijeli luk i sve to stavio u malu staklenu zdjelu. Na sve sam nabacao bobice sirova graška, zalio maslinovim uljem i posolio krupnom morskom soli. I još dodao malo sitna ružmarina, pa neka Trnjem zamiriše Mediteran čarobnim mirisima! Tu sam mješavinu pokrio poklopcem i stavio na stol. Doći će i tvoje vrijeme, potapšao sam staklenu zdjelicu po poklopcu, unaprijed se radujući trenutku kad ću tom mješavinom prekriti pečene lignje!
Potom sam, ploveći vedrim morem uspomena, pripremio dvije salate.
Od jednog sam krastavca napravio salatu s mladim bijelim lukom i vrhnjem.
Drugi sam narezao i združio ga s paradajzom, paprikom, mladim crvenim lukom (koji mi je ubrala u svome vrtu kćerka Nataša), ljutom papričicom, malkice maslinova ulja i sokom dva limuna. Na tu sam salatu nabacio malo svježeg kozjeg sira i ukrasio je s nekoliko malina, šumskih jagoda, kockica očišćene dinje, zadarskih višanja i crnih bobica.
Naravno, obje sam salate, od krastavca i miješanu, ukrasio lišćem celera i peršina.
Jedno sam vrijeme uživao u pogledu na tu, rekao bih, živu salatsku prirodu! Kao da ih gledam na platnu starih majstora, vječno svježe i mirisne!
Zatim sam salate spremio u frižider, nek' malo odmore i ohlade se, a ja sam se osvježio hladnim tušem, a potom kadu napunio više hladnom nego mlakom vodom. Naravno, u vodu sam stavio onoliko Demin black šampona za kupanje koliko je bilo potrebno da se voda zapjeni onoliko koliko se znala zapjeniti voda ispod slapa na Dobri, pokraj negdašnjeg starog mlina, na pola puta od Karlovca do Severina na Kupi, kamo smo svojedobno odlazili na kupanje, praćeni radosnim, nasmijanim, jedrim i blagim mlađahnim ljubavnicama.
Sve sam pripreme završio i preostalo mi je još dosta vremena do završnice, to jest do ručka. Vrijeme sam kratio listajući Izabranim pjesmama Zvonimira Mrkonjića u izdanju ALTAGAME, a u izboru Tonka Maroevića. A kad se jednom počnete družiti s Mrkijevom poezijom, vrijeme kao da stoji. Nisam prolistao ni stotinjak stranica, kad sam shvatio da ako ovako nastavim neće biti ništa od ručka, a možda ni od večere.
Zato sam s tugom ostavio knjigu i stavio peći dvije debele lignje. Nema tu neke posebne mudrosti. Tavu sam namazao maslinovim uljem i stavio na vruću peć. Kad je ulje zamirisalo, stvorili su se idealni uvjeti za lignje. Izvadio sam ih iz zdjele i stavio na vruću tavu.
Od ugode su tiho cvrčale.
Potom sam ih s gornje strane malo zalio maslinovim uljem, a onda okrenuo. Donja strana bila je već rumena kao ruža u svibnju.
Istodobno sam pripremljene krumpire i mrkvice stavio u vrelu vodu, zasoljenu krupnom morskom soli. I dok je druga strana liganja poprimila boju pečenja, i dok se dobrim starim Trnjem širio neodoljiv mirisa liganja na žaru, krumpiru i mrkvici sam pridružio blitvu.
Nisam ih pustio dugo u toj vrelini. Tako su i mrkva i blitva zadržale svoju prirodnu boju, baš kao da su sad ubrane. Kao da su se, rastući, same kuhale.
Naravno iscijedio sam vodu i odvojio mrkvice od krumpira, a krumpir od blitve. Neka žive slobodno dok se ne združe u meni!
Dakako, malkice sam ih poškropio maslinovim uljem da zadrže svježinu i boju. Tome me naučila dražesna Ane, davna ljubav korčulanska. Imala je, ta Ane, sve što žena mora imati da bi bila Ane s Korčule. Vedrinu sunca u srcu, tajanstvenost dalekih zvijezda u očima, bistrinu mora u pogledu; tijelo joj je mirisalo opojno kano lavanda u srpnju; usne su joj bile slatke i sočne kao zrele smokve, a dodir lak i nježan kao popodnevni maestral… e, Ane moja, što bih ja znao o moru da mi nisi pokazala sve vale svoje… i kad je utiha i kad jugo podigne valove, pa se zibam na njima kao u zipki, zaštićen vedrinom i bjelinom tvojih čvrstih grudi i snagom tvojih jedrih bedara!?
No, dobro, poslije petnaestak minuta sve je bilo gotovo. E, sad valja sve to posložiti na dva tanjura.
Najprije na tanjure nježno stavljam dva rumeno-smeđa lignja, a po njima smjesu maslinova ulja, celera, peršina, sirova graška, bijela luka i ružmarina. Izgledali su kao dvije grane, s krakovima kao grančicama, rasutim celerom i peršinom kao svježim zelenim listovima, i sitno nasjeckanim bijelim lukom kao mogućim cvjetnim pupovima, dok im je maslinovo ulje davalo onu neophodnu vlažnost, pa su me više podsjećale na Cesarićevu Voćku poslije kiše, nego na dva debela lignja! A da bi bile prava voćka, stavio sam na njih nekoliko stidljivo rumenih malina i mirisnih šumskih jagoda.
Da ne bi utekle s tanjura, ogradio sam svaku s nekoliko kuhanih krumpirića, blitvom i mrkvicom. Naravno, i to sam prelio sa onom smjesom od maslinova ulja, celera…
A onda sam rubove tanjura ukrasio ovako: kriška dinje, žlica naribane jabuke, kriška limuna, zadarska višnja, mala žličica crnih boba, mala žličica šumskih jagoda, nekoliko malina, pa opet dinja… Bio je to pravi voćni vijenac. Znam da je manjkala koja kriška kruške, ali… nitko nije savršen.
Kad sam završio, izvadio sam obje salate iz frižidera i servirao ih na stol.
Unatoč tome što je nasred stola manjkala vaza sa svježim ružama, unatoč tome što je manjkala koja latica žutih ruža na tanjurima, sve je to zaista lijepo i apetitlih izgledalo. Moja davna Ane bila bi zadovoljna.
Gledao sam u tu nenadmašnu umjetnost na stolu i razmišljao o ljetu s Anom na Badiji.
Samac sam, a volim društvo. Budući da je lijepo jesti, lijepo je i gledati što jedeš. Zato ovakve delicije uvijek serviram na dva tanjura. Tako imam dvije lijepe slike. Jednu jedem, a u drugu gledam. A morti se i dogodi da neka ljupka susjeda pozvoni, kao što se i dogodilo. I to upravo u trenutku kad sam se dohvatio vilice.
Naravno digao sam se malo nevoljko i otvorio vrata.
A na vratima lijepa susjeda.
- Bože, gospon susjed, cijelo stubište miriše kao ljeto na Hvaru, rekla je.
- Oprostite, rekao sam, meni se čini da miriše kao ljeto na Badiji.
- Badiji?
- Da, to je otočić kraj Korčule.
- Ah, da, nasmijala se. Nosite li u sebi neke lijepe uspomene na taj otočić?
- Naravno, nosim jednu Ane i sve ono što Ane može dati kontinentalcu: bure i nevire, bonace i maestrale… Nego, što vas dovodi starom usamljeniku?
- Nećete vjerovati, ali maslinovo ulje.
Pogledao sam je. Bila je u tankoj haljinici koja se lijepila za golo, još mokro tijelo. Činilo se da je upravo izašla ispod tuša, navukla haljinicu na sebe, čak ni kosu nije osušila, uzela lončić u ruke i pozvonila mi na vrata.
- Izvolite unutra, rekao sam, nije zgodno točiti ulje na vratima otvorena stana.
Ušla je sigurno, kao da mi svaki dan dolazi. Stala je na otvorena vrata balkona. Izgledalo je sjajno dok joj je svjetlost ulazila kroz laku tkaninu i otkrivalo tijelo tridesetgodišnje djevojke. Znao sam da ima trideset godina, ali izgledala je puno mlađe. To je ona vrst žena koju dugo zadržava mladolikost.
- Ovo ste sjajno servirali, gospon susjed, rekla je. Očekujete li neku sretnicu?
- Ne očekujem nikoga, klopam s uspomenama.
- Tako ste to lijepo servirali.
- Da, rekao sam. Sve je to zbog unutrašnjih i vanjskih podražaja. A vi se, lijepa susjedo, baš uklapate u sve te podražaje. Evo, sjednite na ovu stolicu... Vi ste tako lijep vanjski ugođaj da u mojoj nutrini širite valove moguće ugode...
Sjela je.
- Zaista ovo lijepo izgleda, rekla je.
- Ne, rekao sam, ovo tek sad lijepo izgleda. Kad ste vi pokraj. Zato kušajte, mirisna susjedo, osjetit ćete u tijelu ugodu, onakvu kakvu ja osjećam dok gledam taj vaš laki haljetak koji mi pokazuje daleko više nego što skriva… Ne, molim vas, nemojte crvenjeti, jer vaše crvenilo još više razbuđuje moje muške reflekse.
- I ne samo što lijepo izgleda, nego je i vrlo ukusno. Nije loša lignja s dinjom. Poseban ukus… bože, a tek sa šumskim jagodama… gospon susjed, vi ste doista čovjek sa savršenim okusom…
I tako, riječ po riječ. Kao da se diramo pogledima, riječima, hranom, suncem, svim…; ja malkice agresivan, a ona u blagoj, rekao bih pristojnoj oporbi. Onoj tipično ženskoj: ne žuri čovječe, molim te, neću ti pobjeći!
Kušala je nekoliko zalogaja.
- S vama bi zaista bilo ugodno družiti se, rekla je dižući se sa stolice. Toliko ugodno da sam zaboravila pošto sam došla.
- Zar ste doista došli po maslinovo ulje?
- Jesam. I nadam se da ćete mi dati cijelu bocu. Kako bih vam ostatak mogla još danas vratiti.
- Ako je tako, onda vam evo ova boca, gotovo je puna.
- Gledate li prijenose nogometnih utakmica?
- Ne.
- Moji su svi ludi za nogometom. Doći ću u pet. Doma neće ni primijetiti da me nema.
- Da sam vam ja muž, primijetio bih da vas nema.
- Srećom, niste mi muž.
Otvaram vrata i dajem joj bocu s maslinovim uljem.
- Samo dođite, čekat ću vas u kadi s friškom vodom.
Naslonila je bocu s uljem na grudi i spustila se stepenicama kat niže. Učinilo mi se da mi maše cijelim tijelom ispod one lake haljinice.
Točno u pet pokucala je na vrata.
- Otvoreno je, viknuo sam, samo uđite, ja sam u kadi.
Ušla je i za sobom zaključala vrata. Zatim se naslonila na vrata i gledala me u vodi. Skinula je haljinicu i zakoračila prema meni.
- Ne, molim vas, najprije donesite bocu šampanjca iz frižidera, rekao sam joj.
Okrenula se i otišla u kuhinju.
- Imate dvije boce, rekla je. Što ćemo to slaviti?
- Vas… vas i nogomet, rekao sam kad je zakoračila i sjela u kadu nasuprot meni.
- Vi… vi nikad ne žurite, rekla je.
- Zašto bih žurio, kad još nisam načeo ni vas, ni šampanjac.
Nasmijala se i doplivala do mene.
- Ako može, rekla je pogledavši me u oči, onda nas načnite oboje… istodobno…
Kemal Mujičić
Do sada su gostovali kod nas na blogu:
-Slobs u Iraku - Don Slobs Felipe Kaetano Lopez
-1971 blog- www.?vinkovci?.hr
-Vijesti iz nesvjesti - Istjerivači troškova
-kruh naš svagdanji - Ambrozije Josipović,aaaaaaaaaa
-KemoTerapija - Lignje s lijepom susjedom
Post je objavljen 27.06.2006. u 22:32 sati.