Uopće se ne vidim sa /brat/om zadnje vrijeme. Pretprošli tjedan je bio zadnji da smo solo doma, pa je svatko bančio na svojoj strani, a prošli smo namjerno izbjegavali kuću (čitaj: staru). Opet svatko na svoj način.
E, jučer smo se vidjeli kad je navratio do mene na posao - da mu dam neš para, naravno. (btw. zarađuje skoro pa duplo više od mene).
I, doma na kratko. Ušla sam u kupaonu nakon njega. Dovoljno mi je bilo snimiti poplavu na podu da se podsjetim zašto jedva čekam da se jedno od nas odseli. Trebala bi nam jedna osoba u kući čiji bi jedini posao bio hodati za njim i skupljati stvari koje je srušio, a 9 od 10 puta ih ne podigne.
Kod nas u familiji se konstantno ponavlja ista greška - muškarci su privilegirani samo na osnovu toga kaj imaju kurac. Nakon 25 godina to je jedini razlog kojeg sam uspjela pronaći.
Ti muški nisu naučeni živjeti bez da imaju mamu-ženu koja vodi brigu (manje-više samo) o njima.
Kak kod nas izgleda npr. obično vješanje slike na zid:
Pater familias: Ženo, ti donesi stolicu! Sine! Bušilicu! Kćeri, dodaj...
Pa se on popne na tu stolicu, kćer zacrta gdje bi šaraf trebao biti, pa sin doda borer, pa šaraf, tiplu, kaj već... Obično otac nekaj slomi ili krivo probuši. Nakon toga, on napušta stolicu i vrača se ničemu kaje prije radio, a ostatak objesi fucking sliku i pospremi stvari.
I svi to znaju. I svi to otvoreno prizanju. I sve ih to zabavlja. Muškima skidam kapu. I ja bih tak. Ne kužim te glupe žene.
Davno sam se zavjetovala da će moje (eventualne) kćeri imati prednost nad mojim (isto tako neizvjesnim) sinovima. Nema razumnog objašnjenja. Čista osveta krivo usmjerena. Sinovi budu naučili i neš drugo osim ostavljanja nereda iza sebe. U zadnjih mjesec i pol svaki dan sam prolazila psihičko maltretiranje jer se nisam osjećala dužnom kuhati. Rekla sam /brat/u da ako ima ikoji razlog osim onoga da sam ja žensko pa zato moram, da nema problema. Ne znam za njega, ali ja imam 3 kg manje.
Svejedno mi je kakve će mi djeca imati izbore u životu dok god to nisu neki kojima se uništavaju. Ne patim od rase, nacionalnosti ili vjere. (ok, za frajera nikad ne bih slovenca. jednostavno ih ne mogu prožvakati. imaju mi prejak super ego. ne bih niti Kineza. priča se da nisu ni blizu obdarenog.) Čak sam postigla širi (zavidan (?)) prag tolerancije te mi je svejedno hoće li mi djeca biti gay. Sve je dobro dok ja nisam. Nek idu u školu kakvu hoće, druže se s kim žele, slušaju kakvu god muziku, budu makrobiotičari, mali zeleni... Ali, ima da svoj tanjur maknu sa stola, a ne da danima skuplja plijesan.
(Ja iskorištavam "pozitivne" strane tih muških visočanstava. Ako ne želim da mi /brat/ nešto vidi/nađe, ne moram to i sakrivati - dovoljno je da odložim na neku nižu policu. Kaj bi on spustio pogled ili se, ne daj bože, sagnuo. Prezauzet je paranjem oblaka nosom.
Jučer sam bila prisiljena slušati razgovor o dječjem proljevu, salmonelama, mjenjanju pelena, bljuvanju i sl. Odlučila sam još odgoditi izradu popisa s imenima onih kojima bih dala da mi djecu naprave.
Malo iz Jutarnjeg...
Rizik od konzumiranja trave povećavaju: domaći i strani rock, rap, reggae, heavy metal, elektronska glazba, Noćna Mora Željka Malnara, Zlikavci i South Park.
Rizik od konzumiranja trave smanjuju: turbofolk, cajke, strani i domaći pop, r'n'b, Big Brother, Zabranjena ljubav, Villa Maria i Milijunaš.)
Sretan rođendan frendici (i svima na koje se danas odnosi).
Post je objavljen 27.06.2006. u 09:47 sati.