Ne znam što bih sada mogao reći....opet, imam potrebu pisati...nevjerovatno je kako se čovjek osjeti povezan sa blogovcima...imam feeling da se posebno kužimo...koja smo mi generacija....razmišljam o ljubavi, osjećajima, budućnosti, što, kako....uvijek sam ja taj koji unosi pozitivu koliko god može, ali vjerujte mi, ljudi, sada meni to netko treba usaditi...uletio sam u gadnu kolotečinu...ne volim taj osjećaj...ali nemam nešto što me jako ''goni'' naprijed...uvijek postoji bilo što, što te tjera...nekada je to bio novi album , cura, nešto materijalno....sad to ne postoji...materijalno itekako razmišljam da ne trošim lovu na pizdarije, zaljubljen nisam, novi album pripremam, ali ne vjerujem da će se ikad ponoviti euforija prethodnog....možda samo trebam neki smiraj, možda samo moram upoznatri osobu koja će i malo promjeniti život...poželio sam sve ovo skupa dijeliti s nekim...mrzim usamljenost i nikada si je nisam priznao ,ali mislim da je došao trenutak da i to priznam...ljutim se sam na sebe što je ovaj blog postao moje iskreno iskaljavanje osjećaja, da ovdej ljudi znaju o kome se radi...ali ne znam biti drukčiji...i kada sam pokušao nešto sakrtit, ljudi to vide na meni...volim biti iskren...pa neka misle što hoće...svi oni koji imaju nešto protiv mene, jebe mi se živo za njih...bit ću toliko pristojan da ću im reći : popušite mi kurac! Eto...toliko sam slobodan da mogu bit ovako prost i neuljudan, a nisu me tako učili...jebe mi se...shvatio sam da ljudi koji me vole da stvarno brinu za mene u svakom trenutku kao i ja za njih i da me vole takbog kakav jesam...mijenjati se neću , zbog nikoga....
Slušam Dire Straits...inače, to je band koji je meni za slušpanje kada kiša pada...ali sada savršeno odgovara svemu....žderem tosteve...jebe mi se što sutra trbušni neće biti na mjestu na plaži...ošišao samse danas,...nakon mnogo mnogo vremena ponovno imam jaaaako kratku kosu...više mi je puna kapa izlaziti iz mora i razmišljati o tome da li izgledam kao plišani medo...savršeno me boli k.... za sve stvari...za sve zajedno, općenito...jebite se svi, ovo je moj život, živim ga najbolje što mogu...uvijek tako gledam na stvari...razmišljam o prošlosti...koliko stvari...događaja....uspomena...ne žalim za ničim...dapače...sve me čini jačim...ne predajem se...izaći ću ja kao pobjednik iz svega...kad se najmanje budem nadao, ponovno ću zasjati, postići uspjeh....
Možda baš sljedeći album koji upravo stvaram bude prodan u jebenoj tiraži i nadjebe prethodni, možda baš moja sljedeća cura postaje moja supruga , možda baš moj brat postane novi Stevie Ray Vaughan...e, to MOŽDA...to MOŽDA mi daje energiju...tjera me napred...jer ništa nie nemoguće...samo vjeruj...vjera je sve, jebeš me...sve više to vidim...
Razmišljam o jednoj mojoj kolegici blogerici koja me redovito čita...ona je različit svijet od mene...a savršeno me kuži...jedva čekam njen sljedeći post , da se saživimo...zato volim ovako kasno pisati sve ove postove...postoje ljudi koje možda nikada neću upoznati, a shvatit čće me kao braća...u tom trenutku me živo briga što sam javna osoba i što možda previše stvari iznosim na vidjelo, a s druge strane, neka svi vide da sam čovjek od krvi i mesa...neka komentiraju...čitaju...jebe mi se...iskreno , jebe mi se za sve...s druge strane, za svih brinem.....za svih se vežem...na svih se ponosim kada mi objave pobjedu...
Danas mi je jedna frendica poslala mail kako je baš danas njen dan, i u njenim riječima dok ih čitaš kako se osjeća kao pobjednica...obožavam taj osjećaj...broj jedan....pobjednik...zanima me samo vrh....drugo mjesto predodređeno je za nekog drugog..interesira me samo broj jedan...pazite, ja tu osobu smatram frendicom, nakon što smo se jednom u životu vidjeli i stalno izmjenjujemo mailove, jer nam je valjda nekako jednostavnije jedan drugome tako se izjadati...velika je vjerovatnost da ne bi tako da smo na kavi, da sjedimo jedno nasuprot drugoga...a ovako smo praktički neznanci koji se, u biti, jako dobro kuže...uživam...uživam osjetiti kada netko s kim sam blizak živi pobjedu...živim za borbu....za dokazivanje...neje me strah borbe...dapače...volim ta pozitivna nadmetanja...a onda, kada ja upadnem u neku krizu, eto , pojavi se osoba, koja objavi svoju pobjedu i ponovno me učini sretnim....
Ponekad vidim da mi je potrebno tako malo da budem sretan...dapače, sve sam više toga svjestan...noćas sam bančio s frendom koji studira u Zg, dobri smo si od osnovne...samo je jučer bio tu...nismo stali pričati, teme neiscrpne...shvaćam koliko osobu već možeš skužiti u osnovnoj da se shvaćate cijeli život....jer neke stvari nikad ne možeš promjeniti...komunikacija koja se svela na internet i mobitel, jučer je oživila i iskreno sam uživao u nekoliko sati prepričavanja posljednjih par mjeseci i svojih pogleda na svijet...naravno, nasmijali smo se kao i uvijek...volim se smijetai i osjećati opušteno...primjetite, ljudi moji, kolik o se puta iskreno nasmijete u danu , onako bezbrižno...jako malo...
A ja sa frendom s kojim sam dijelio klupu u osnovnoj , dan danas neku riječ kažem u isti čas...to je za mene bit prijateljstva i shvaćanja...riječi moje prijateljice koja mi kaže da sam jako osobnost koja jednostavno mora biti primjećena i da mnogi žele glumiti isto daju mi ohrabrenje i shvaćam da uz sebe imam ljude koji stvarno mene gledaju onakvim kakvim jesam...u ovom razdoblju u kojem se stalno preispitujem ,vjerujte mi , te riječi jak dobro dođu...ako negdje i pogriješim , vratit ću se, jer čuo sa, također od prijateljice, da je jedan filozof jednom rekao : ''kada preskočiš nekoliko stepeneica, te stepenice koje si preskočio, nikada ti neće oprostiti''.... vraćati ćeš se na njih....itekako...sve treba odraditi...to su ona teška razdoblja naših života....
Ali zato nam onda ona lijepa razdoblja izgledaju još ljepše, nezamjenjivo....
Post je objavljen 27.06.2006. u 04:25 sati.