Hehe...evo mene natrag.U hotelu u kojem sam bila u Petrčanima je bio neki internet corner,ali mi se baš i nije dalo dati 30 kn za sat vremena interneta...ljudi moj,kako je samo more toplo!Kako je moj tata lijepo primijetio,toplije nego cijeli sedmi mjesec prošle godine...ma prekrasno.A bilo bi još bolje da se zizi maže kremom za sunčanje...ali zizi se NE maže kremom za sunčanje,nego se pravi pametna i provede lijepa dva sata na največem mogućem suncu,o posljedicama je bolje i ne govoriti! Užas jedan,sad me sve boli,još sam uvijek crvena ko rak i bolje da me sunce ne vidi još barem tjedan dana (što se neće desiti jer u srijedi opet,valjda,idem na Bundek).
Daklem...vidjela sam Zadar po prvi puta u životu i stvarno mi se svidio...riva mi je prekrasna,a one morske orgulje su nešto posebno...zvuče poput zbora kitova-mogla bih ih zauvijek slušati...A sam me zadar malo podsjetio na Veronu-mnogo uskih,kamenitih uličica,prekrasne starinske građevine...
No,na ovom sam putovanju vidjela nešto što nikada u životu nisam,nešto toliko čarobno i očaravajuće da nisam mogla vjerovati da tako nešto postoji-slapove Krke.To je nešto tako moćno,ta snaga vode koja pada u veličanstvenim slapovima i raspršuje se u tisuće,tisuće kapljica od koji neke zalutaju i stope se sa ljudskim licem je nevjerojatna.Nisam mogla odvojiti pogled od slapova,makla bih se,pa bih se vratila nazad...doista,koliko god to grozno zvučalo,čovjek dobije želju da se baci...ne sa željom da se ubije,nego da bude slobodan poput tog slapa i tih kapljica,slobodan kao što nitko nikada nije bio,a niti će biti.Čudesno koliko je toga čovjek otkrio,koliko je toga učinio,ali vidite,još uvijek nije nadmašio samu prirodu.Ona stvara čudesa veća od Kineskog zida,visećih vrtova Babilona ili svjetionika sa Farosa.Nenadmašiva je...samo što to mi,ljudi,ne možemo ili nećemo shvatiti.
Eh,mi smo ljudi stvarno čudna bića...nikako da shvatimo da ništa na ovome svijetu zapravo nije naše.Sve svojatamo,sve mijenjamo,a ono lijepo što je bilo na početku nestaje zauvijek.
Eto,dragi moji,toplo vam svima preporučam da posjetite,ukoliko već niste,slapove Krke...vjerujte mi,bit ćete kao preporođeni...bar sam ja bila...željela bih biti kap vode u to slapu,da padam slobodno,da letim visoko,visoko,a onda padam nazad među druge,male,neznatne kapljice u beskončnoj vodi...
A možda i jesam mala kap vode...u nakom ljudskom slapu...samo se nadam da taj slap pada sa prave litice...
Post je objavljen 27.06.2006. u 00:24 sati.