Leopard (Panthera pardus) je član porodice mačaka (Felidae). Krzno leoparda je blijedo žute boje, kremasto žute po trbuhu koja pozadi prelazi u narančasto-smeđu boju. Veće crne pjege ukrašavaju im udove i glavu, dok manje i gušće raspoređene tamnosmeđe rozete prekrivaju krzno po leđima i sa strana. Po repu su izraženije crne pjege koje privrhu prelaze u nepravilne vrpce.
Boja krzna ovisi najviše o prebivalištu leoparda tako su npr. krzna leoparda koji žive u pustinjskim predjelima svjetlijih boja, dok su krzna leoparda koji žive u prašumama, kišnim šumama i planinskim predjelima mnogo tamnija.
Postoje i crni leopardi za koji su se još donedavno smatrali posebnom vrstom što nije slučaj. Krzno je crnih leoparda crno zbog genetičke mutacije zbog koje u svom krznu imaju velike količine tamnog melanina (pigmenta zaslužna za boju krzna).
Veličina i težina leoparda je unutar vrlo velikog područja na kojem su rasprostranjeni vrlo različita. Tako su leopardi na jugu Afrike teški između 20 i 30 kg, dok oni koji žive na sjeveru Afrike, mogu biti i teži od 60 kg. U ramenima su visoki 70 do 80 cm, a pri tome su mužjaci znatno veći od ženki,dužina repa može biti od 58-97 cm.
Leopard ima srednje dugačke, snažne noge koje završavaju šapama velike površine. Oči imaju, kao i sve mačke usmjerene prema naprijed, a uške su mu okruglaste.
Životni vijek leoparda je oko 12 godina
PODRUČIJA NASTAJANJA I BROJČANO STANJE:
U povijesno vrijeme leopard je nastanjivao cijelu Afriku s obje strane Sahare, kao i velike dijelove Azije. U Africi živi kako u središnjim dijelovima u tropskim šumama tako i u brdima, savanama i polupustinjama od Maroka pa sve do Rta Dobre nade na krajnjem jugu. Leopard izbjegava samo velika, vrlo suha područja, pa ih tako nema u Sahari niti u najsušim dijelovima Namiba.
U Aziji nastanjuje crnogorične šume uz Amur kao i tropska područja Indije i Jugoistočne Azije. Živi od Anatolije, Arabije i Izraela pa sve do otoka Jave. Nema ga na Sumatri i Borneu, kao niti u bezvodnim središnjim pustinjama Azije. Sjeverna granica danas ide od Kavkaza preko sjevernog Irana, Afganistana i Kašmira duž Himalaja sve do Amura u istočnom Sibiru.
U pretpovijesnom vremenu leopard je živio i u srednjoj Europi, no tu je nestao već krajem ledenog doba.
Od svih 5 velikih mačaka, leopard živi na najvećem području, što je s vremenom dovelo do razvoja brojnih podvrsta.
Leopard je izumro u velikom broju područja. Tu spadaju Maroko, Sinajski poluotok i otok Zanzibar. U području Amura i na Kavkazu izumiranje leoparda vjerojatno više nije moguće zaustaviti. Na Arapskom poluotoku prema procjenama živi još oko dvadeset jedinki. Slično mali broj jedinki živi još u Anatoliji i Palestini. Na Sri Lanki je zbog smanjenja broja jedinki genetska raznolikost toliko smanjena, da ih se vjerojatno više neće moći spasiti. Na kavkazu živi još oko 50 jedinki za čiju zaštitu se ulažu veliki napori. U Iranu i Turkmenistanu živi još koja stotina jedinki perzijskog leoparda, a u Pakistanu i Bangladešu su isto tako vrlo rijetki. U Kini je preživio još samo u nekoliko izoliranih područja. U Indiji broj leoparda je procijenjen na oko 14.000.
Danas većina leoparda živi u Africi, južno od Sahare. Tu se broj procjenjuje na oko 700.000 jedinki, od čega samo u DR Kongu navodno živi oko 226.000. Međutim, neki stručnjaci sumnjaju u ispravnost tih procjena. Prema njima, u Africi u prirodi živi još samo oko 233.000 leoparda.
OSJETILA:
Ušne školjke su im okruglaste, a sluh je izuzetno dobro razvijen. Leopardi čuju i vrlo visoke frekvencije (do 45.000 herca) koje ljudsko uho ne može registrirati.
Oči su im usmjerene prema naprijed i dovoljno razmaknute da im to omogućava izvrstan prostorni vid. Kod dnevne svjetlosti vid leoparda je otprilike jednak ljudskom, ali u mraku je pet do šest puta bolji: leopardi mogu svoje okrugle zjenice jako raširiti, dako da i slabo svjetlo još uvijek može doći do oka. Osim toga, leopard kao sve mačke, ima mrežnicu prevučenu reflektirajućim slojem koji se naziva Tapetum lucidum, koji reflektiranjem pojačavaju primljeno svjetlo.
I osjetilo mirisa je kod leoparda izvanredno razvijeno.
PREHRANA:
Plijen leoparda kreće se od malih kukaca do odraslih muških oriksa (antilopa) koji mogu doseći težinu i do 900 kg. Leopard se stopi s okolinom zbog boje svog krzna i mirno i tiho čeka na plijen koji napadne u zadnjem trenutku skočivši mu za vrat. Lovi većinom danju da bi izbjegao susrete s lavovima i hijenama, koji love većinom noću. Zanimljivo je također to što su leopardi u stanju odvući plijen koji je duplo teži od njih na stablo i tamo ga pojesti skriveni od ostalih grabežljivaca.
PONAŠANJE LEOPARDA:
Teritorijalnost:
Leopardi su izraženi samotnjaci. Područja mužjaka su veća i obuhvaćaju najčešće područja nekoliko ženki. Prema jednoj studiji provedenoj u Krügerovom nacionalnom parku mužjak treba, ovisno o gustoći raspoložive lovine, od oko 16 pa do oko 96 kvadratnih kilometara, dok ženkama treba 5-30 kvadratnih kilometara. U škrtim, lovinom vrlo siromašnim područjima, područja na kojima leopard traži lovinu mogu biti još i značajno veća. Životinje obilježavaju svoja područja i brane ih od istospolnih jedinki svoje vrste prijetećim ponašanjem, a po potrebi i teritorijalnom borbom. "Vlasnik" područja osigurava si mogućnost parenja, izvor hrane, pristup pojilištu, sjenku i slične, vrlo važne stvari za jedinku. Mogućem uljezu u područje "mirisne" poruke daju informacije o nizu osobina "vlasnika" (fizička kondicija, spremnost na borbu, dob), a u sukobu obično "vlasnik" ima prednost svog terena i izlazi kao pobjednik.
Leopardi obilježavaju svoje područje prije svega mirisom, ali i akustično, glasanjem. U manjoj mjeri ostavlja i optičke signale, tragove kandži na stablima ili na tlu. obilježavanje ims s jedne strane ulogu obavještavanja mogućih suparnika, ali služi i samom vlasniku za lakše snalaženje u svom području.
Kretanje:
Kod normalnog hoda leopard koristi tipični "križni" hod, što znači da istovremeno podiže i spušta na tlo noge koje su dijagonalno jedna prema drugoj. Leopardi mogu hodajući prevaliti vrlo velike razdaljine. Pri tome koriste način, koji djeluje kao da su samo na obilasku područja oko svog stabla za odmor ili oko skrovišta.
Brže se kreću kasom samo na kraće razdaljine. Kod lova prikradanjem može se dogoditi da samo prvih 10 do 30 metara pređe kasom, pri čemu tijelo spušta sve bliže tlu. To se naziva prikradajućim trkom. U lovu se ovaj trk smjenjuje s prikradajućim puzanjem pri kojem životinja trbuhom gotovo dodiruje tlo i prikrada se vrlo polako, tako da u svakom trenutku može zaustaviti kretanje. To se događa uglavnom tada, kad životinja prema kojoj se leopard prikrada, iz nekog razloga govorom tijela pokaže, da je na oprezu. Leopard ostaje u tom stanju potpunog mirovanja dok pažnja lovine ne popusti, pa nastavlja s prikradanjem.
Galop, najbrži način kretanja leoparda i pri čemu može doseći brzinu veću od 60km/h, se rijetko viđa kod odraslih životinja. Leopard ga koristi samo u završnoj fazi lova za prevaljivanje zadnjih metara nakon prikradanja žrtvi. Ovaj trk može biti samo kratak. To je naporno i zahtijeva veliki napor srca, što velike mačke mogu izdržati samo kratko vrijeme.
Poseban način kretanja je penjanje na stabla i hod po granama različitih debljina unutar krošnje. Leopardi mogu stajati i na tankim granama koje se njišu, bez da pri tome gube ravnotežu. Ne ozljeđuju se niti na gustom i često nekoliko centimetara dugom, niti na kratkom, savinutom trnju stabala na kojima miruju i odmaraju se.
Kod kretanja tlom, ne pružaju kandže iz jastučića, neovisno koji način kretanja koristili. Suprotno tome, kod penjanja po drveću pružaju kandže punom dužinom, i njihovim dubokim prodiranjem u koru stabla čvrsto drže svoje teško tijelo i na potpuno glatkom i okomitom stablu. Na srmo stablo penju se u skokovima. Prednje noge pri tome široko rašire tako da gotovo obgrle debelo stablo. Najčešće, leopard s tla krene posebno snažnim odrazom uvis, koji mu daje mogućnost da i nakon tog prvog nastavi s daljnim okomitim skokovitim kretanjem.
Kod silaska s drveta, leopard se kreće unaprijed dok grane i stablo ne postanu sasvim okomiti. Kod vrlo strmih stabala koja ne daju nikakvo hvatište, slijedi silazak unatrag dok ne dođe do razmaka od tla koji može savladati skokom. Tada se na stablu okrene, siđe još jedan do dva metra, i s visine od dva do četiri metra skače na tlo.
Leopardi su i dobri plivači. Opaženi su kako dan provode na otoku na rijeci, a onda plivaju na obalu i kreću u lov.
Ponašanje prema neprijateljima:
Odrasli leopardi su krajnje oprezni, i po mogućnosti izbjegavaju svaki susret s nadmoćnim zvijerima ili pripadnicima svoje vrste.
Lavovi i tigrovi predtavljaju neprekidnu opasnost za leoparde, pa oni pokušavaju koliko je god moguće sklanjati im se s puta. Postoje brojni dokumentirani slučajevi kad je susret s neprijateljskim lavovima završio kobno, smrću leoparda.
Pjegave hijene i afrički divlji psi mogu isto tako biti opasnost za leoparda, no samo ako cijeli čopor zatekne leoparda s neosiguranim plijenom, a leopard se upusti u borbu u pokušaju da obrani svoj plijen. No, događa se i da leopard uspije spasiti svoju lovinu od pjegave hijene. On je sasvim ravnopravni protivnik jedne same hijene. U Krügerovom nacionalnom parku zabilježeno je, da je leopard ubio nekoliko ovih zvijeri.
Odnos leoparda i pavijana je vrlo ambivalentan. Za vrijeme dnevnog svjetla, majmuni su im opasan protivnik koji čak i napada ovog grabežljivca. Nekoliko snažnih mužjaka pavijana mogu, doslovno, leoparda rastrgati na komade. Suprotno tome, noću je leopard (zbog sposobnosti da bolje vide noću) u prednosti pa se odvažuje popeti na stabla na kojima spavaju pavijani da izazove paniku s ciljem da uhvati jednog majmuna. Pojedinačni pavijani, ili oni koji se zateknu na rubu grupe, ubrajaju se u spektar leopardove lovine.
Leopard je u normalnim okolnostima snažniji od geparda.
RAZMNOŽAVANJE:
Leopardi nemaju određenu sezonu parenja, no u nekim područjima je opaženo, da se koćenje mladunaca često poklapa sa sezonom koćenja mladunaca njihove lovine. Estrus leopardice traje 6 do 7 dana. Ako ženka u tom razdoblju ne ostane skotna, estrus se ponavlja svakih 25 do 28 dana.
Ženka za koćenje bira zaštićena mjesta, po mogućnosti špilju ili prolaz u stijenama s uskim ulazom, a ako joj je stanište šuma, pokušat će naći šuplje stablo kako bi mladunci bili što bolje zaštićeni od mogućih neprijatelja. U okotu je najčešće dvoje do troje mladunaca, teških oko 500 grama. Mladunci se rađaju slijepi i potpuno nemoćni, no brzo rastu i u dobi od dva do tri mjeseca počinju jesti i meso.
O iskustvu ženke zavisi i preživljavanje njenih mladunaca. Uobičajeno je, da ženka uspije do odrasle dobi podići jedno do dvoje mladunaca. Oni ostaju s njom između 13 i 18 mjeseci, mužjaci obično kraće od ženki.
CRNA PANTERA:
Na većim visinama i u kišnim šumama se nerijetko može sresti crnu panteru. Kod njih je izražena crna boja krzna koja se nasljeđuje recesivnim genom, što je pojava koja se naziva melanizam. To znači da ova nasljedna osobina može biti prisutna i kod jednog standardno obojenog leoparda, ali i da u jednom leglu može biti i standardno obojenih mladunaca i malih crnih pantera.
Crna pantera je leopard (Panthera pardus) ili ponekad jaguar (Panthera once), čije je krzno crne boje umjesto, kao obično kod tih životinja, zlatno žute boje prošarano crnim rozetama. U odgovarajućim svjetlosnim uvjetima se mogu razaznati šare na krznu. Kod pantera se ne radi o zasebnoj vrsti, nego je riječ o jednom obliku pojave koja se zove melanizam.
PRIJETNJE!!!!:
Lov na leoparde zbog njihova predivnog točkastog krzna i uništavanje njihovih prebivališta su uzeli svoj danak. Mnoge podvrste su ugrožene ili čak izumrle. Ubijaju ih farmeri jer predstavljaju opasnost za stoku. Mogu se lako otrovati jer se hrane mrtvim i trulim mesom.
Leopardi su najprilagodljiviji od svih velikih mačaka. Zbog svoje samotne i tajnovite prirode većina leoparda je neprimjetna. Čak i kad čovjek prijeđe u granice njihova teritorija oni se osvećuju na način da se počnu hraniti stokom i psima.
Kreću se istim šumskim putovima, tako ako ih se duže proučava veoma lako ih se može pratiti i naći. Šumski požari također utječu na život leoparda time što im odnose toliko potreban zaklon