Dok noga tmurno gazi ucrtane korake već odavno umrlih ulica, dok nebo protječe zemljom i žudi za transom u svakoj svojoj britkoj kapljici, moje srce žarko kuca, no boja njegova snage nema, stvoreno nije za smrt i sivilo, ubija ga ono i snove mu rastapa...
Kamen do kamena, uvijek istim očima, tužno probadaju vječni svemiru kojem prebivaju samo čisti sinovi ruža, pročišćene duše koje kroz božje oči poput magneta pružaju ruke običnom smrtniku.
Stvorenje moje ne pripada ljudskim močvarama i gnusnim oblacima. Osjećam ljepotu i beskraj u venama koji me oslobađaju gravitacije. Tražim luke spasa koje vode do nebeskih prostranstava. Samo, pitam se gdje su putokazi? Možda negdje uz nevidljivu ljudsku cestu, možda u lutajućim duhovima ugaslih očiju, možda? Gubim se u nepotrebnim osjetilima i zatvaram oči.
Odjednom, put se sam ukazuje, sasvim čudno, letim u zvijezdama, i sunčevoj kupki, a još sam tu na čvrstini tla, slušam jednolično lupkanje, tu sam u čistini svoga srca, hm, tako blizu...
PONESTALO MI JE IDEJA ZA NASLOVE TEKSTOVA KOJE PIŠEM, PA VAS MOLIM DA NAPIŠETE NEKI NASLOV KOJI VAM PRVI PADNE NA PAMET I JA ĆU VAM NAPISATI TEKST(ne mislim da mi je ponestalo ideja za postove, nego obožavam pisati a sve sam teme koje mene zanimaju već opisala)
Post je objavljen 26.06.2006. u 20:19 sati.