Dopustite mi da vam ispričam priču o svojoj prijateljici.
Izrazito je teško uočiti njen lik. Neki su vidjeli njenu sliku, ali je nikad nemogu prepoznati. Možda je izbjegavaju. Uvijek nezamjetna u vervi natečenih lica, s umjetnim uzdignutim nosevima. Vrlo je borbena. Strpljiva. Mjesecima, godinama čeka da kaže što je toliko grize , da otkrije prave misli, vrijeme za nju i ne postoji. Vječni putnik. Nekad sasvim jednostavne, nekad daleke i složene riječi. Vječno vidljiva tuđim požudnim očima koje je skrivaju iza tamnih ogledala vlastitog srca. Ne bira trenutak da bude prepoznatljiva, drugi je takvom čine. Često nesvjesno, dovodi nekoga do filozofije kakvu ni jedan izanilizirani, zapisani filozof nikad neće doseći. Zaista je sjajna. Posebna je. Mnogi je upoznaju, pruže joj ruku, a ona bezobrazno ostavlja ožiljke. Mnogi je upoznaju, ali teško prihvaćaju. Njen savjet upućen blagim riječima ostavlja nezaboravne posljedice. Pomirila je mnogo izgubljenih ljudi. Otuđila je mnogo beskorisnih ljubavi. Ah, da! Ona zove se Istina.
Oštra u svom izričaju, zlatna u namjeri. Nekad sam je vodila za ruku, napuštala. Sad ona mene vodi, a ja je još uvijek napuštam. Dolazi mi. Na meni je da biram.
Post je objavljen 26.06.2006. u 20:19 sati.