Opet ću isklesati nešto što će natjerati nekog da gleda, da čita… mislim da ipak nemam tu moć. Inače u posljednje vrijeme dijelovi ograde koje sam uspjela držati da stoje ruše se jedan za drugim dok se napokon ne sruši i posljednji. Ne napredujem iako bih htjela. Znam da bih trebala više širiti svoje horizonte ali ne, ja ih sužavam. Možda zato jer ne volim zadirati glavu tamo gdje se ne nalazim, možda zato jer nisam jedna od ulizica koje misle da svi vole kad su one u blizini ili možda zato jer ipak pripadam samo svojoj samoći… već duže imam osjećaj da me ljudi baš ne podnose. I ne znam gdje se to rodilo. Bojim se sljedećeg nanosa vremena… svake subote sve je super, svaki dan sve je super ali ja se ne osjećam super. Ne foliram i nisam razočarana ali imam osjećaj kako mi sve ono što volim i što mi zbilja puno znači okreće leđa i kreće put vjetra. Jedino što mi ostaje i što je uvijek tu su glazba i samoća. Možete li me razumjeti? Pa morate li? …
Post je objavljen 26.06.2006. u 16:59 sati.