kad čujem tu pjesmu ili samo stih istoga trena ja pomislim na njih. njene cice su divne njene cice su sjajne. ona je oličenje djeve bajne. vodio sam ju i išli smo dugo, hodali bosi i trčali prugom. krali trešnje putem i kidali cvijeće sve dok nas nije vidio neki rođo. 'stante tamo sunce li vam jebem' uzme kolac i potrči za nama preko livade pune ciklama. bježali smo mi sve do jednog plota i tamo joj se suknja u neku žicu smota. pala je ko kruška, zveknula je jako, ja pobjega u šumu, najbolje je tako. sjetio se priče iz partizana 'ne okreći se sine' ako je galama nego samo bježi kolko noge nose bio iza tebe peder, magarac il ljute ose. ulovio ju rođo i prebio cijelu, slomio joj obje noge i ruku lijevu.
njen stari me tražio i njena brata dva, ja odselio u grad i poput žonglera izmicao pogledima upitnim i stranim. živio sam tako ispraznim životom koji žudio je za njezinom ljepotom. zvao sam često u svoje rodno selo, raspitivao se kako je i dal me mrzi. htio sam se vratiti, al sram mi nije dao, a znam i kolko su meci brzi. sretoh ju u gradu nakon par mjeseci. rane joj zarasle u kosi joj umeci. izgledala je krasno i sjajila se bila s ona dva-tri zuba i slomljenih tetiva. prišla mi je sporo sa smiješkom na licu i rekla svom tati 'ček da pozdravim propalicu. oprosti za ovo moram zbog njih tako' reče mi tiho, skoro sam zaplako 'al znaj, da budemo na čisto, u onom trenutku ja učinila bi isto'.
Post je objavljen 26.06.2006. u 15:39 sati.