To joj je bilo i ostalo najbolnije razdoblje u životu.. Ona i Ryan upoznali su se na nekoj zabavi i odmah je između njih kliknulo 'ono nešto'... Počeli su se nalaziti sve češće, sve dok nisu postali skoro najpoznatiji par na školi. Bili su skupa dvije godine, možda i malo više, i nitko nije ni sanjao da će se dogoditi ono što jest. Baš kad im je bilo najbolje, Ryan ju je zamolio da se nađu u „Rideru“, kafiću gdje su njih dvoje stalno odlazili na duuge kave i ugodne razgovore. Onda joj je objasnio kako sutra odlazi iz Houstona.. Rei ništa nije bilo jasno, a najviše ju je pogodilo to što joj on do tada preseljenje nije ni spomenuo. Jednostavno joj je rekao da se vjerojatno nikada više neće vidjeti, i da želi prekinuti s njom. Nije ga bilo briga za njezine osjećaje, a ona se osjećala manjom od makova zrna, željela je da je zemlja proguta i da se više nikad ne probudi... Nije to mogla podnijeti i otrčala je kući, u podrum svoje sobe, mjesto koje i danas obožava.
Zato ju je tako pogodilo što Samuel i ekipa žele ići na piće baš u „Rider“, kao da im je svejedno zbog toga što je ona tamo proživjela. Znala je da će jednom morati preći preko svega toga, preboljeti prošlost, ali za to još nije bila spremna. Sada je primorana, samo nije sigurna da li je zbog toga zahvalna svojim frendovima, ili će se ljutiti na njih nakon tog dana...
Kako god bilo, spremila se i krenula prema kafiću. Svi su ostali već bili unutra.. Zastala je pred ulazom, promotrila cijelu zgradu, duboko udahnula i otvorila vrata. Nije se dogodilo ništa posebno kao što je ona očekivala, nije odjednom zapuhao vjetar, nije pala, ništa... Samo je ušla i ugledala puno ljudi koji su kao jedno pogledali prema vratima.. Bilo ju je malo sram, pa je pognute glave otišla do separea gdje je prvo ugledala Samanthu. –Rea! Došla si! Ipak!?- uzviknula je plavokosa cura tamnih, skoro crnih očiju... –Jesam, jesam, i živa sam!- našalila se Rea, iako je samoj sebi morala priznati da joj nije do šale. –A neee, ono, netko će te ubit ovdje! Hahaha, čuj ti sebe! Tvoj ti je podrum udario u glavu!- -Samantha, molila bih te da podrum ne spominješ svugdje...- Rea ju je hladno pogledala.. –Da, ovaj, sorry...- tiho je nastavila Samantha. Sjele su do ostalih i započele prepričavanje današnjih događaja, popraćene uz Nikijeve šale.. Kidali su se od smijeha, a nego što bi drugo kad te šale baca nogometaš?? Rea više nije bila toliko u grču, sjećanja joj nisu toliko navirala.. Opustila se i zaključila kako će budućnost u ovom kafiću biti puno bolja nego prošlost. Nju je odlučila zaboraviti.. Trbuh ju je već bolio od smijanja, i ogledala se po kafiću da vidi ima li koga od poznatih. U tom se trenutku njezin pogled susreo s pogledom hladnosivih očiju.. Pogledom kojeg je toliko željela, ali kojeg se u isto vrijeme toliko bojala...
Post je objavljen 26.06.2006. u 15:29 sati.