Pregled posta

Kako vidjeti što vrijedi?

Vruč sunčan dan. Ovdje u Zagrebu, gdje radim, još je u režimu klima sustava nekako podnošljivo, mada se osjeća utjecaj onoga spolja. No nije mi pisanjem do toga. Nekako pod tom težinom, što kao da prijeti završetkom posla i izlaskom na svijetlost dana u izravnom sunčevom djelovanju, sputana je moja svježina i pozitivan zanos. Kao da je vrijeme nekih analiza. Neki bi možda pomislili, da je najbolje sve ostaviti za neka bolja vremena i sada u nekoj fjaki pustiti da sve to prođe. Nisam baš čovjek od fjake. Razmišljam o svemu po malo.
Pitam se o svome djelovanju i rezultatima njegovim. Ima nešto u meni što me nosi, ali i ono što opravdava isto. Kada bi se puno razmišljalo skoro ništa se uradilo nebi. Često djelovanje ide bez velikih priprema. Povede čovjeka nešto i u koracima prvim stiže razmišljati o opravdanosti djelovanja toga.
Još kao maleni sam volio igre. Ta, dijete sam bio, pa je to i normalno bilo. Često sam sam poticao na razna zajednička djelovanja.
Jednom sam organizirao priredbu nas klinaca i ostvarismo je. Imali smo i publiku, ne veliku, od nekoliko roditelja. Svi smo se ozbiljno spremali recitacijama, pričama ... I bilo je i pljeska. Nekima od nas je to bio prvi kontakt s publikom.
Onda sam jednom, onako neuk, organizirao šahovski turnir na tavanu naše zgrade. Kojih li sam muka imao pri sastavljanju parova da svak sa svakim odigra. Skužio sam da postoji neki sistem. Tek kasnije sam naučio taj berger, kojega danas radim napamet za koliko god natjecatelja treba.
U školi sam igrao šah za reprezentaciju, a u srednoj sam, s još par prijatelja pokrenuo rad šah-sekcije. Radili smo i školski list. Kasnije sam počeo odlaziti i u šah.klub 'Mladost'. Nisam bio neki igrač. Takove su zvali pacerima, ali sam volio igrati. Primao sam to s puno ozbiljnosti.
Sa 19 godina bio sam među osnivačima prvog go-kluba u Hrvatskoj.
Borio sam se godinama povećati zanimanje za ovu, meni divnu igru, kod nas. Prošlo je od tih početaka u gou već 43 godine, a meni izgleda kao da sam još na početku. Bilo je obrušavanja stvorenoga, ali sam naučio da to nije lak zadatak. Ne vide ljudi i nemaju vremena za to. Treba preživjeti i kuda sada još i to. Milenijima je ta igra opstala na nama dosta dalekim prostorima. I nije do toga, da je to neka istočnjačka igra i da imamo puno svojih igara. Ne, ja u tome vidim vrijednosti koje nadilaze podjeljenost ljudi. Vrijednosti su to što pokazuju put ravnoteže suprotnosti, što i osnova života je. Ma, vidi se to svagdje u životu, samo što je ovdje zorno igrom dato. Velike su vrijednosti duhovnih osnova u igri ovoj. Vidjevši puteve ove u njoj prihvatih je igrom svojom. Želim kazivati i svjedoćiti vrijednosti njene.
Krenuo sam 1990. na osnovnu školu tada V. Vlahovića u Velikoj Gorici. Naučio sam grupu tadašnjih učenika igru ovu. Bilo je djece što su zdušno to prihvatili. Rat nas je omeo i nešto zaustavio u planovima, ali 1997. osnivamo Go-klub 'Velika Gorica'. Prelazim na sve osnovne škole Velike Gorice računajući i 'Centar za odgoj i obrazovanje', gdje su djeca s teškoćama u razvoju. Već je 7 godina sustavnog rada s mladima po školama moga grada.
Programski ciklus je prilagođen školskoj godini. Svake nove školske godine obilazim sve treće razrede u gradu i jedan školski sat držim obavjesno prikazivanje igre i pozivam djecu na rad u školi. Preko školske godine okupljaju se zainteresirani učenici na radu go-sekcije. Četiri škole plus Centar u pet radnih dana; s puno volje već sedam godina; entuzijazmom volonterski.
Svake godine dolaze novi maleni, tek početnici, a tijekom godine puno ih odustane. Ne mogu svi pobjeđivati, a mnogima je pobjeda ključ ostanka. I tako na kraju školske godine ostane malen broj djece, ali je sve više onih koji znaju igrati. Možda se jednom vrate u klub. Ima Velika Gorica puno kyu-grača. Po evidenciji ih je preko dvije stotine. Više od tisuću ih je naučilo pravila igre, ali bez natjecateljski većih rezultata. Go im je otišao u sjećanja. Znam da je to normalno. No ima tu i nečega što me poslijednjih dana malo zdrmalo. Biti ću otvoren, jer radi se o mladima i vrijedi ukazati na te primjere. Volio bi da ih, kao i one sličnih poriva, to pouči nećemu.
Nisam sam u takovom djelovanju na nivou entuzijazma. Već par godina u Zagrebu Zvonko radi s djecom po gradskim čitaonica i knjižnicama za mlade. Ovih dana kreće s novom sezonom. On za razliku izloženom, radi preko praznika. Tako ima zimsku i ljetnu školu goa.
U Go-klubu Velika Gorica djelujemo u okrilju Zajednice športskih udruga grada. Tu nam je ujedno i skoro jedini izvor sredstava putem programa kluba uključnim u program Zajednice. Ne dobivamo velika sredstva. To je 15.000 kuna na godinu. Ta sredstva idu za putovanja na natjecanja mladih igrača uglavnom, jer nam je to ujedno i većina u klubu. Zvonko u Zagrebu nije zasada uspio formalno organizirati mlade u neku pravnu osobu (klub), a niti što slično. Tako se nema ni sredstava, a mladi su i tamo stasali na neke natjecateljske nivoe. Bilo je teško promatrati takovu podjeljenost. Djeca imaju volje, a nemaju mogućnosti. Za odlaske njihove na neke turnire smo ih prihvatili u naš go-klub u Gorici. Vidjeh zajedničko djelovanje za dobro svih mladih, koji to žele.
No, nije uvijek sve tako lijepo. Grupica mladih, novodošli, počela je uvoditi neke nove norme ponašanja. Počeo je neki meni stran neposluh. Krikovi za vrijeme natjecanja i fizička razračunavanja. Upozoravam, ali nema većeg uspjeha. Kolo vode upravo dvojica koji su bili preferirani i s klubom bili na turniru u Bledu, Rijeci i Karlovcu. Mladost ima svoju energiju. I usmjerenja treba biti. Trudimo se, ali oni su brži i energičniji. Toleriram, upozoravam, ali oni brže riješe na svoj način. Nisam, imao volje odstraniti ih, nadajući se, da će sve to proći i da će oni shvatiti gdje je pravi put. Otvoreno sam im o tome govorio.
Subota prije dva tjedna je. I ponovo fizička maltretiranja. Oni se, kao, samo šale, a malog Mateja savijaju, obaraju. Matej reagira suzama. Zar da govorim, da je Matej najdarovitiji mladi igrač kojega sam ja u svojoj karijeri vidio. Održim agresivnoj dvojici predavanje o ponašanju. I kao da su se smirili. Odlazi Matej kući. Treba mama doći po njega. Nekuda su nestali i ona dvojica grubljih. Sve je mirno.
Dolazi mama s Matejom. Matej uplakan. Dječak je to od 11 godina, a ona dvojica 15 i 16. Otišli su oni naći Mateja. Zatvorili ga u WC i potom mu bacili preko zida zmazanu mokru krpu. I sve to nakon što sam ih upozorio i nastojao im objasniti nedobrost njihovog djela; i sve nakon svega što im je pruženo, i sve to nakon želje da zajedno igramo ovu igru ...
I nije samo na tome stalo. Njih dvojica i uz, kako i sami kažu, potporu i trećega, brata onoga većega, nastavljaju. Kroz komentare na blogu nastoje blatiti čitav taj rad. No, dobro, mene su mnogi u životu blatili, pa ću podnijeti. Gospod mi odredio taj put. Neka pljuju, podnijeti ću. Samo sve to je njima šteta. Ako ne vole ovu igru, mogu se samo odmaknuti. Ne traži se nikakova hvala za nešto. Možda stvarno to nisu htjeli. Čemu dalje djeluju i nastoje to sve obezvrijediti. Ne mogu oni to, ali kako ne vide da samo sebi štetu čine. Komentare sam im pobrisao. Čemu ružnoća na blogu. Mogu ovdje na mom osobnom blogu.
Gledam tako mlade kako srljaju. Oni su samo jedan mali primjer u moru neispravnih poteza. Mladi često u želji isticanja čine ružne stvari. Čak se i tom osnovom pokušavaju udruživati. Neki stariji, novca željni, koji koriste te potrebe mladih, nalaze korist i potiču ih. Da ne govorim o ovisnostima svih vrsta što nekima novac donosi.
Za uspjeh treba odricanja, rada, volje ... Nije lak put do uspjeha. Eto, ja sam tek nakon nešto preko 40 godina ustrajnog rada i igranja uspio se kvalificirati na svijetsko prvenstvo u gou u Japanu. Nije to rezultat poslijednjih kvalifikacija. Tu je i svih 43 godine igranja i učenja ove igre. Uspjeh jest po radu i ljubavi prema tome u čemu se uspje. Da, to! Ne preko noći, a pogotovo ne obezvrijeđivanjem nečijeg rada i truda ili uništavanjem volje mladim talentiranim igračima. Niste valjda to htijeli? Djeco previše je vidljivo što radite. Stanite u tome. Danas je to jedna igrica. Tko zna na čemu ćete se kasnije pokazivati. Život ima mnogo puteva. Shvatite da svi mi postojima zahvaljujući dobrim ljudima. Kakav bi svijet bio da se djeluje na vaš način rušenjem stvorenoga. Pokušajte vi uraditi bolje, a ne obrezvrijeđujući druge.
I znajte, niste vi prvi na taj ili sličan način. Niste ni poslijednji, jer mene odvratiti nećete, a i prijatelje moje također. Mi znamo što radimo, za razliku od vas. Promislite malo.
Htio bi reči da ni u kom trenutku nisam vaš neprijatelj, već samo nastojim da vi okrenete smijer svome brodu. Idete u kalvariju. U ovoj situaciji stvorili ste nevjericu prema sebi. Trebati ćete se dokazivati dobrim, ako se želite vratiti. Sve će nas obradovati vaša moguća pozitivna odluka, ali ne po riječima. Riječi su već bile i ostale samo riječi. Djela govore o čovjeku.
A ja se pitam povremeno: 'Radim li dobro?'. Bilo je puno situacija da stanem, ali idem ja dalje putem svojim. Želim vam dobro, a dobro je u zajedništvu. Nadam se da to vidite. A ti Matej ne brini. Još će turnira i velikih pobjeda biti. Naučiti ćemo još puno vrijednih stvari. Ti to znaš!
Dragi prijatelji sve vas pozdravlja i nadasve voli vaš Mladen

Post je objavljen 26.06.2006. u 14:01 sati.