ponovno stojeci na obali svog emocionalnog ponora, moje misli se bore s razumom poput valova s kamenim hridima. umorno sunce baca poslijednje zrake na ovaj truli svijet. i dok se sanjiva luna budi iz sna, ja gledam u svoj ponor. da li je to moj spas? ili moja propast? danas, kad zivimo u svijetu u kojem je bitno samo sutiti i pokoravati se tudjoj volji, u svijetu u kojem imamo bezbroj bogova, a nijedan ne ispunjava obecanja koja je dao na izborima tisuce godina ranije? jecajuci padam na pod. ne mogu vise podnijeti teret koji moram nositi na ledjima. nisam spremna za svijet odraslih... kako bi i bila, kad za postati odrasli covjek moras prvo biti dijete? zaglavljena izmedju dva svijeta, ne mogu naprijed ni natrag... jedino u ponor.
Post je objavljen 26.06.2006. u 12:16 sati.