Znaš koliko god želim pobjeći od nekih dana u život oni jednostavno dođu i gotovo,bježanja nema.Ali da se ne ponavljam:ljetna vručina ,disati se neda i nekakvo svjetlo što bode u oči .Takav je danas dan,a jako sličan je bio i prije puno godina plač i suze na licu... povorka u crnom što jeca .Gotovo isti ljudi sa kojom borom više na licu.
Ja šutim ko da me se ništa ne tiče a duša me boli.Znaš vrijeme se ružno poigrava sa ljudima.Rekla sam puno puta netiče me se pa ipak...
Ponovo ću danas gledati teške korake na uskoj stazici ,što sporo se vuku za tjelom koje više nediše.Usporavam i ja neželim gledati neželim vidjeti svu tu tugu i neželim biti svjesna te konačnosti a bit ću.
Moja sestra kaže da sam kao Lidija iz Bubimira neznam zašto mi je to palo na pamet baš sada ali moram ti to reći.Valjda mije to od te atmosfere.
Post je objavljen 26.06.2006. u 11:30 sati.