Bila sam spremna uništiti zadnji komadić ponosa, ako ga još uopće ima... Sve sam mu dala, pa zašto ne bih i to... I željela sam to... Još jednom ga vidjeti.... Još jednom ga zagrliti, poljubiti, dotaknuti.... Odbio je... Rekao je da ne bi bilo fer prema meni... Kao da me briga... Kao da mi je stalo... I ne voli me jer sam bila glupa... A znala sam što je dečkima važno.... Držala sam se svojih uvjerenja... Svog ponosa.... Sada nema ništa... Što mi sada vrijede uvjerenja i stavovi kada sam izgubila njega... Ne mogu više tako.... Molila sam ga za jedan poljubac... Samo da budem sigurna da nema više ničega... Jer dok nisam sigurna, ne mogu ga pokušati zaboraviti... Postoji nada... I kada mi je rekao da ne može reći da me ne voli, ali da nema onoga žara... Htjela sam barem pokušati ponovno stvoriti onaj žar... I puno bi mi značila barem ta jedna prilika... I ne smije, ne može mi onda reći da ne bi bilo fer prema meni... Ja želim riskirati, ja to želim... Zašto mi ne dopusti da se sama uvjerim da je sve gotovo... Ili zašto barem sve to ne shvati kao oproštaj... Zašto? Samo ta, jedna prilika.... Znam da ovo zvuči jadni i glupo, i da nisam u pravu... Ali pokušajte me shvatiti... Previše ga volim... I kako ići s njime sljedećih četiri godine u razred kada ću željeti samo još jednu priliku... Jedina želja, ta jedna prilika... I bilo bi fer prema meni, jer ja to želim... Jednu priliku....
Post je objavljen 26.06.2006. u 11:06 sati.