Prosula sam vrećicu bisera na usijani pijesak. Razmetnu djecu vratila kući.
Svaki od njih jednom je bio tek zrnce silicija s dna mora, što ga je neoprezna školjka pustila kroz svoja pohlepna, slijepa usta. Zrnce se ugnijezdilo u njezino meko, ružičasto meso. Smetajući je, žuljajući, stalno je podsjećajući na sebe. I školjka je godinama zalijevala ranu. Obložila zrnce sedefnim suzama. Svoju je bol sakrila pastelnim velovima.
A onda je umrla pod nožem ribara, darujući mu svoju bol. I svoju ljepotu.
Ljeskajući se na podnevnom suncu, biseri se miješaju s pijeskom.
Neka ostanu ovdje. I pokažu pijesku kakav može postati.
Post je objavljen 26.06.2006. u 08:52 sati.