ja sam jahač. meridijani koje gazim meridijani su prostranog, nepreglednog svijeta. koji znam. koji samo ja znam. i nema vremena, nema ni sjena, samo prostor. a u gustoj tami svijetle samo točke. lebde zuckaste i sitne. obilazim ih jednu po jednu. katkad razmak među njima potraje i do par tisuća udisaja. a kad im priđem one počnu kliziti mrakom, sporo. i nestanu u mom oku. tada na minijaturnom monitoru loopera* zatitraju znamenke i njihova vrijednost se promijeni. a onda otkucaj srca u sljepoočnicama. da da znam, ne zvuči vam bas kao neki ruhr* ali... impulsi su svuda oko nas pa... čini mi se glupost ne potrošiti nešto udisaja, lebdjeti među njima neko vrijeme i upijati... ako ništa a ono da misaoni loop koji mi svaka od sjajnih točaka pruža, potraje duže nego na nekom drugom mjestu. eto... zato ja povremeno dolazim tu, u prostor gdje vremena nema, nema ni svjetla ni tuđih koraka. tu gdje čujem samo svoje udisaje i gdje je moj jedini pravac tamo... prema bljesku točaka u tami.
Post je objavljen 26.06.2006. u 00:20 sati.