Moj zivot je apsurdan.
nista nema smisla.barem do sada nije ga nikad bilo.
zasto sam se rodila "drugacija"?
zasto u meni postoji ova neopisiva zelja za daljinama?
zasto se ne osjecam svoja u rodnom gradu?
zasto mi vrag ne da mira?
zasto mucim samu sebe?
zasto svaki dan zahtjevam od same sebe da budem bolja od prethodnog dana?
zasto sebi ne znam oprostiti?
kako cu mojima objasniti da ih volim vise od icega ali da mi nije mjesto doma?
u njihovim ocima ja mislim samo na sebe...oni misle da ja gledam samo na vlastiti uspijeh...
kojim rijecima im mogu objasniti da sve sto radim radim jer ih ne zeli razocarati...
jer zelim da se ponose sa mnom...sve ovo radim i radi njih...kako ne razumiju?
tko bih bila da sam ostala???NITKO!kako ne razumiju????o boze pomozi im da im objasnim..
da shvate....moja je majka opet ponovila da njoj moja diploma nista ne znaci!!!!????
da cu nakon svih ovih godina truda i zrtve raditi u laboratoriju u kojem bi i ona mogla radit kao kemijski tehnicar!!??kako mi to moze rec???kako moze usporedjivat molekularnu biologiju s kemijskom skolom???
zasto ne zna bit nikada blaga prema meni???ja placem govorec joj da mi nije svejedno sad odmah nakon diplome radit u laboratoriju u trecoj drzavi..na meni jos uvijek nepoznatom jeziku...da me srah...a ona nastavlja po starom spartaskom nacinu:"moras bit jaka!nikad ne smijes pokazat svoje slabosti!!ti to mozes!!!ako ne vrati se kuci!!
ja cu poludit.cijeli sam zivot sanjala da cu nac zajednicki jezik s ocem.i u svakoj mojoj molitvi(a nije ih bilo puno) molila sam da mi se ostvari ta zelja.kazu ljudi..pazi sta zelis...jer bi ti se moglo ostvarit...
ja nisam pazila...prosle su godine i moj otac je dosao k sebi..smirio se..zivot ga naucio...napokon gradimo kakav takav odnos...volim pricati s njim...u proslosti kad bih pomislila na njega osjecala
bih takvu prazninu..sad sam sretna kad pomislim na njega...i nisam nikad ni sanjala da bi mi ostvarenje tog sna moglo uzburkati sve ostalo u zivotu...moja majka ne moze nikako prihvatit da sam s njim u dobru(njih dvoje su oduvjek razvedeni i ne komuniciraju)....ne moze prihvatit da cu ic tamo gdje je on.
sada kad me on skoluje(tek zadnjih par mjeseci) nju to boli...e jebiga nikako nije dobro..ni kad placa ni kad ne placa...jebiga jebiga jebiga...osjecam se izmedju dvije vatre!!volim ih svih..ne zelim da pate...ona pati jer sam vec rezervirala dom..pita me zar ona nije zasluzila da me ima kraj sebe barem dva mjeseca..to tako boli..to pitanje me tako zabolilo....dok god budem pri toj ideji da odem tamo a ne doma ona ce bit nesretna..a ako kazem njemu da sam se predomislila on ce umrijet od tuge jer bi mu to bio dvostruki udarac..nakon odlaska mog brata...kao im udovoljit kad zele suprotne stvari??uvijek ce netko bit zakinut...umara me ovo sve dodatno....onda me je pitala:sta ja zelim poslije?odnosno sta ja zleim bit u zivotu...kad bih joj rekla istinu pomislila bi da nisam normalna(jer ja zelim imati svoju tvrtku na podrucju molekularne) a kad joj kazem da jos ne znam ona poludi i misli da sam kao muha bez glave..
osjecam toliki pritisak...kao da toliko toga moram..moram znat..moram bit jaka..moram bit s njima a i s ocem...i tu i tamo i nasmijana i rapolozena...sve moram jer mogu...mada sam ja u ovo trenutku sve samo ne jaka...mada sam slaba i bespomocna...bojim se vlastite sjene...bojim se razgovora s njom..da joj necu znat obajsniti...ne zelim je okriviti zbog mojih slabosti jer sve mi je dala sve sta je mogla...zeljela je da budem jaka..da mi tako bude lakse kroz zivot...a nije me naucila plakati..nije me naucila da svi imaju svoje slabosti..nije me naucila da nitko nije nepogrjesiv..nije me naucila da je normalno osjetit strah...da ne moram uvijek imati odgovor na sva pitanja...da ne moram uvijek biti korak prije svih....nije me naucila da covjek moze promijeniti misljenje...da ne znaju svi sve u svakom trenutku...da su neuspijesi neophodni na putu prema uspijehu....da samo jaki ljudi imaju snage priznati svoje slabosti...da nitko ne zna sve u naprijed...da je u redu zastati..odmoriti se...da se ne moze sve odjednom....nije ona kriva..ne zelim je okrivljavat..cinila je sve za moje dobro...zeljela me pripremiti za svijet odraslih..zeljela je da budem jaka...a ja sam da joj udovoljim naucila izgledati jaka a to nisam nikad postala..jer nisam nikada upoznala svoje slobosti i suocila se s njima...do sada..
uz sve to....u mom rodnom gradu umro je od predoziranja moj nekadasnji prvi susjed..moje godiste..poznajem ga cijeli zivot...osvojio je 10000kuna u kladionici...i potrosio ih na drogu...strasno..
sigurno je i to potreslo moju majku pa se "istresla" na mene...ali nije bitno...
oci me peku od suza..sutra je novi dan..kazu..ja se nadam...
P.S.dugujem jedno neopisivo veliko hvala mojim prijeteljima..oni ce se prepoznati...da nema njih..ja bih bila izgubljena...hvala vam sta ste tu...ne znate koliko mi to znaci...
Post je objavljen 25.06.2006. u 21:49 sati.