Marketing
World Cup 2006, Stuttgart: Ljepša strana nogometa
evo me nazad, hrvati!
UVOD:
vožnja od 8 sati preko država i država, planina i planina, tunela i tunela... red-bull u želucu, hrvatska obilježja na rukama, nogama i glavama, putovnice u džepu, mobiteli na stranim operaterima... subota popodne - evo nas u Stuttgartu, njemačkom gradu u čijoj okolici živi oko 100 000 hrvata, a u tim trenucima gore ih je bilo još barem 20 000... Kikijev kum nas je ugostio kao careve, hranili smo se za besplatno u obližnjem talijanskom restroranu, pili smo fine njemačke pive, spavali u stančiću u suterenu s ogromnom kupaonom i dva udobna kreveta.... ostatak dana bili smo u pokretu. nekaj kao godišnji spojen s nogometom...
prvi dan prošao je u upoznavanju glavnog trga i dogovaranju kad se sutra ide u Nurnberg... buđenje u pol 7 (?!?!?!?!), kavica, razbuđivanje, nalaženje s ekipicom od koje se nismo micali tjedan dana i 200km bilo je pred nama. U Nurnberg stižemo bez karata i bez velike nade i namjere da uopće odemo na utakmicu. iz grla raspjevanog glavnog trga sve se češće ori pjesma upućena veselim Japancima "Kako su mali! Jebote kako su mali! Kako su maaaaaaaali, jebote kako su maali!" melodiju znate...
PRVA TEKMA japan (200€):
pričalo se o kartama od 1000€ na više, a sada se mora reći: ne slušajte hrvatsku javnost i hrvatske novinare! to su laži o kojima ću malo kasnije. dakle, kanađani poluklošarskog izgleda nude karte sa prejebenim mjestima po 200€. skeptični smo bili kao nikada u životu, jer nam je cifra sumnjiva, a nismo ni sigurni u orginalnost karata. ipak, uvjerili su nas da neće bit problema riječima "Slušaj me! Obožavam Hrvate i znam kolko vam znači reprezentacija, i zato vas nikada ne bih sjebao!" slatkorječivi su dozlaboga, pa smo popustili iako nismo bili nimalo sigurni da nismo 200€ bacili u vjetar. ulice su pune hrvatskih crveno bijelih kockica, pjeva se i kreće se prema stadionu. molimo se, križamo i nadamo da će karte upalit i dolazimo na ulaz, kad ono SVE OKE!! skakali smo od sreće i glili se samo radi činjenice da smo ušli na stadion. od tada utakmica debelo gubi na značaju i kreće naš prvi doticaj sa SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVOM.
Japanci uporno stoje u dvadesetmetarskom redu za wc, a mi u ogromnoj nevjerici mirno hodamo pokraj njih, ulazimo u wc, dolazimo do prvog pisoara i rješavamo tekući problem... siroćeki su i dalje mislima u japanu i nisu svjesni da su došli na nogometnu utakmicu i mjesto gdje nije sve tako uredno, sterilno i, kak se veli, po špranci... utakmica... rezultat nije dobar, ali se hrvati tješe činjenicom da je bolje ovako, jer onda u zadnjoj utakmici moramo pobijedit. hrvati ne znaju igrat na nerješeno..
SLOBODNO VRIJEME:
dani se redaju... pive, restorani, kebab, smijanje sa stranim navijačima, posjećivanje hrvatskih birceva i slušanje ustaških pjesama koje čak ni u našoj domovini nikad nisam čuo.... odmah moram reć da je onaj toliko spominjani famozni Karlovačko korner totalno prosječno mjesto na kojem su ljudi koje možeš vidjet i u hrvatskoj, pjesme koje možeš čut u hrvatskoj i karlovačko pivo s "popularnim hrvatskih cijenama"... 2,20€ za frutek od 0,25 i nije baš neka super cijena s obzirom da prava njemačka piva od pol litre košta 3€....
posjećivanje zoološkog vrta, nedavno otvorenog mercedesovog muzeja (prejebena stvar, a čak ni ne brijem na aute) i naša zadnja utakmica se bližila... razlog zbog kojeg smo krenuli na put je stigao...
DRUGA TEKMA australija (250€):
nervoza nam je pojela želudac i dušu. mozak i tijelo nisu bili na istoj razini, Kiki i ja smo samo od pomisli na hranu počeli povraćat i zaključio sam da nikad u životu nisam bio tolko nervozan, nestrpljiv i lud... mislio sam da moje tijelo i duh to neće izdržat...
uvjeravanje australaca da u njihovoj reprezentaciji ima više hrvata nego u našoj australaca malo nam je odagnalo misli... trčanje za kartama koje su totalno nenadano stizale iz zagreba po cijeni od 250€ zaokružilo je vrijeme pred tekmu... pri ulasku na stadion mijenjamo naše karte od 100€ za sredinu uz teren za karte od 21€ za iza gola među našim navijačima i time nekom mladom paru uljapšavamo dan, ali ih i jako čudimo.... mislili su da nismo normalni... jednog dana će shvatit... utakmica je počela. derali smo se ko nikad, grlili s ljudima koje nikad nismo vidjeli, razmjenjujemo znoj sa susjedima, smijemo se, plačemo, skačemo, sjedimo... delirij, plač, euforija, deranje grla.... kaos!
rezultat je opet izostao. pohvale idu jedino fajteru Niki Kovaču i hobotnici Stipi Pletikosi koji su jedini smogli snage i ponosa da nas dođu pozdravit i zahvalit na svemu kaj smo napravili za njih, a oni za nas nisu...
put natrag uslijedio je slijedećeg jutra, zastoj na autoputu kod Munchena od neka 3 sata, radovi na autoputu kod Villacha oduzimaju još nekih sat vremena i cijeli put doma protegao se na dugih 11 i pol sati...
I GOTOVO?!:
i sad se svi pitate: otiđeš nekud daleko. pređeš oko 2000 km u autu, 100 km pješice, potrošiš masu masu para, izživciraš se, poludiš, plačeš, urlaš, tvoja ekipa izgubi, zdebljaš se od pive, platiš švercerima previše love za kartu, zdrobiš još tolko na benzin, bole te noge, znojiš se, dobiješ sunčanicu od stajanja na tribini, trčiš za taxijem, lupaš po podu i stolcima, repka odigra za kurac, ispadnu iz natjecanja, sjediš u tišini i poskrivečki pustiš koju suzu od jada, tješiš frendove, ne uspiješ proslavit ni jednu pišljivu pobjedu, ... i onda, jel vrijedilo svega?!
kad osjetiš ponos svog naroda, doživiš najveći nalet euforije i adrenalina u svom životu, skužiš da zajedno s tvojim kuca još milijun srca, družiš se sa cijelim svijetom, dijelite istu strast, skužiš da je policija svugdje pristupačnija i pametnija nego kod nas, vidiš da se u hrvatskoj pričaju gluposti i da ih sve demantiraš kad odeš nekud i sam se uvjeriš, primiš u ruke kartu i uđeš na trbinu koja je nebrojeno puta ljepša od tvoje, zagrliš svoju ekipu kad naši daju gol, čuješ euforično deranje.... neprocjenjivo!!!
svaka kuna, svaka lipa, svaki cent, svaki euro, svaka minuta, svaki žulj, svaki osmjeh, svaki mamurluk, svaki kilometar, svaki živčani slom, svaki jad... sve je vrijedilo i sve ću ponovit opet, samo nek se ukaže prilika....
ljudi, to je drugačiji način života, drugačiji pristup nogometu, drugačija atmosfera, drugačije sve, drugačiji život... utakmica traje cijeli dan, cijelu noć, sanjaš ju, živiš ju, uživaš u životu, i tako cijeli tjedan... vrijedilo je svega!
P.S. veliki pozdrav od mene i Kikija našoj stalnoj ekipi: Šokre, Jurica, Ivan, Darko, Mario, Ante... vidimo se u Južnoafričkoj Republici!
Post je objavljen 25.06.2006. u 23:49 sati.