Znate koji dio nastave hrvatskog jezika me posebno živcira?Kada učimo književnost odnosno određene pisce,pjesnike.To se sve svede na to da djelo pročitamo,poslušamo profesoricu što ona kaže o tome i to isto zapišemo.Uopće nam ne daju prilike da steknemo neki svoj vlastiti doživljaj i da djelo protumačimo na svoj način.
Jer najgore mi je od svega kada ona počne govoriti što je pisac htio reći,što znači koji dio u njegovoj pjesmi i kakav je on bio.Ma što ona zna što je pisac htio reći i što predstavljaju određeni stihovi u nekoj pjesmi.Mislim da to može znati samo onaj tko je to i napisao. Naravno,često je to tako očito.Ali ne sviđa mi se kako se sa sigurnošću govori o svim djelima(ne samo ona naravno nego i svi profesori koji to nauče iz nekih knjiga koje se nadalje samo prepisuju i svi misle kako su pametni jer znaju što je pisac htio reći,a živciraju me i te knjige)
Ali njena tumačenja mi se uopće ne sviđaju.
Kada radimo lektire se ponekad zapitam da li je ona uopće to pročitala.
Kada me počne uvjeravati da je netko nekoga volio,a u djelu se vidi da nije i sl.situacije. Mislim da su djela često prilično intimna i da je gotovo nemoguće znati što je točno bilo tog trena u glavi onoga koji je djelo stvorio.Ne možete reći da ne shvaćam književnost i da zato tako mislim.Ja stvorim svoju vlastitu ideju o tome,ponekad se i složim sa onim što mi kažu drugi.Ali mislim da se baš o tome radi-svako će to drukčije protumačiti,a kako onda možemo uopće znati što je mislio pisac?
A kada učimo o samim piscima...grozno!
Po riječima moje profesorice Baudelaire je bio malo lud,Janko Polić Kamov je također sva djela napisao potpuno lud...ma uglavnom svi ti zanimljiviji i ja bi ih nazvala prosvjetljeniji pisci bili su blesavi i ludi.Mislim istina je da je pola njih pozavršavalo u umobolnicama,ali njihova djela definitivno ne pokazuju znakove ludosti,naprotiv,predočuju veoma mudre i «duboke» osobe.
Ne znam stvarno kako bih vam objasnila što želim reći,a da me krivo ne shvatite.
Pa evo jedna pjesma pa je protumačite.Što je pisac htio reći?Možda na primjeru shvatite!
Daleko...
ležim na rubu divljine.
Šapat tihi odozgo se spušta,
niz obraze klize mi kapljice kiše.
Zavedena lažima...
dok obronci se ruše plačući dršćem.
Tišina boli...
Koliko nade ovaj život ubi;
da zasijat će zvijezde i obasjati nebo,
obraze mokre da sunce će osušiti...
Guši me tmina,
tako prazna a snažna
da od nje bježim.
Samo misao jedna u mraku svijetli;
bistra voda
koja mirno teče koritom suhim
i život mu daje kad se potpuno isuši...
Zbog te mile mi rijeke sjeta napada grudi,
davi me jako
kad misao se vrati kroz vrijeme.
Al suza ne poteče;
na uspomenu slatku osmjeh lice krasi.
Kad suša u srcu zavlada
čekam da rijeka ponovno oživi mi biće...
Kažu vrijeme rane liječi...
Sat za satom moja radost sve je manja
i uvijek se čini kao da slijedeći sat zadnji je
i vrijeme sve mi teže pada...
Valovi emocija
svakim danom sve su veći
kao da rasprnut ću se po svemiru.
...pa makar jedna kap
na voljenom tlu smiraj nađe...
Neke su stvari jasne u pjesmi,ali ne baš sve.I nitko ne može reći da sa sigurnošću zna o čemu se točno radi.
Dakle zaključak:svatko pjesme shvaća na svoj način,vjerojatno i svoj svijet pokuša ubaciti u pjesme,djela i na taj način pomuti sliku...Ma sve je to relativno ;-)
Post je objavljen 25.06.2006. u 21:32 sati.