Marketing
Dnevnik 80 - Zaboravio sam brojat...
"Pravi bekemovski gol, s video kazete, dvd-a..."
Dobro da je Balog mlad. Još da je ploče počeo nabrajat...
Bio sam na poslu. Dovršio nešto i odvezo se na Sljeme.
Fakat je svježe i mirno, ali i komarci su ko rode a Snjeguljica je 7 kuna. Sve to u svrhu smirivanja tananih živaca. I uspio sam. Valjda... A zašto!
Jučer sam prije posla išao kupit hobotnicu, jer je općenito poznato da Ribafish glavom i podbratkom najbolje kuha sve što je ikad prismrdilo moru. Od himbe ježinca, preko galebljih testisa na kiselo, salenjaka od meduze, priljepaka na komsomolski do standardnih vulgarisa kao što je hobotnica ispod peke.
Peke se nema, pa se protvanj pokrije folijom. Ali prije toga se kupi oktopus vinifera septum.
Hobotnica
obitava ili u frizeru ako ju je poslao neko s mora (bog ga blagoslovio), u frizeru nekog većeg centra u kojem trgovce izrabljuju za male pare i u kojima su uvijek gužve negdje na kraju grada, ili pak na u ribarnici na placu. Braća Dalmoši su pobili sve primjerke veće od morskog konjica koje priđu obali na bliže od 200 metara, pa su glavonošci uglavnom atlantsko-tihooceanski. Ali vesele!
Shrvan nemogućnošću ostvarivanja plana a i b, zaletio sam se na plac i potražio plan c. Trešnjevački plac, mala ribarnica, prvi štand lijevo. Simpatični debeljuškasti mladić s bradicom i bejzbol kapicom (čuvajte se ljudi s bejzbol kapicom!) i mrtva hoba u njegovoj kašeti.
«Kolko?»
«Dvije i po kile – 156 kuna. Da očistim?»
«Može.»
Otrčo doma. Očistio dvije kile krumpira, par paradajza, luka, nalio maslinjaka, dodao sastojke x, y i z u omjeru 30%:30%:40%, oznojio se i stavio da krčka satima. Zakasnio na posao. Smrdio. Bilo mi je mrvu sumnjivo jer hoba baš i nije odisala svježinom. Ali, rekoh, pa neće valjda zajebat. To mu je posao. Vjerojatno mi smrde noge as usual in the summertime kad nosim Artice na bosu nogu. Otrčo dokuhat do kraja.
I onda stižem do peći, brišem znoj, otvaram foliju. Boja savršena, ali...
Smrad. Pokvareno – kiselo – mrtvo – sranje. Ljudi dolaze za deset minuta. Imam krekere i paštetu od tunjevine koja ni gladnu Trbovićku ne bi najela... Lud, bijesan, nemoćan. Ribarnica ne radi, ništa ne radi, di, kako, kuda... Zovem Halo Pizza i naručujem 4 pice «fruti di čmare». Atmosfera navučena, ja lud, ljudi razočarani. A kuhinja smrdiiii... Samo sam čekao ona tri retardirana patuljka da mi dođu sa začepljenim nosom pa da im kičme gipsane lopatom polomim...
Legao, san mi ne ide na oči. Ljut, tužan, nikakav. Što napravit, kako se osvetit, zašto baš ja???
Osjećao sam se ko zadnji moron.
Ko Tom u Tom i Đeriju kad mu se glava pretvara u magareću.
Budim se, stavljam hobu, krumpire, i sve u vrećicu. Vrećica propušta. Zasro sam balkon. Perem balkon. Kasnim na posao. Stavljam tri vrećice. Smrdim. Ulazim u auto. Skoro ubijam nekog biciklista i proljeva mi se lešina po podu. Psujem. Tražim parking kojeg nema. Stajem ispred banke. Nedjelja je i praznik, valjda neće. Trčim sa smradom i fotićem u drugoj ruci do ribarnice. S ulaza slikam tipa i dižem mu vrećicu pod nos.
Sam Sam Peckinpah to bolje završio. Npr., ja bih prosuo sadržaj od pet kila izmeta po njegovim ribama na štandu, on izvadio mačetu
i odrezao mi vršak srednjaka ili prstenjaka, a ja mu zagurao haringu u šupak i nasuo mu oči krupnom solju dok ne bi vratio sve pare, te usput slabijom ljevicom ovlaš posmicao svih 773 bakice koje bi me gađale natrulom kelerabom i 45.678 švercera cigaretama koji bi pjevali nešto od Kolonije u zboru zombija i htjeli mi pregristi grkljan oštrim zubima zagasito crno-žutim od duhana.
U biti sam rekao:
«Stari, prodao si mi usmrđenu hobotnicu zbog koje sam izgubio pola dana i par prijatelja.»
Dok je on sramežljivo gledao u vrećicu i micao facu s gađenjem, dodao sam:
«Svaka ti čast, ali SVAKA TI ČAST.»
Okrenuo sam se i otišao.
Mislio sam ga razbit ili mu se napsovat svega živog, ali eto – nisam. Pokušao sam biti civiliziran. I dalje se smatram idiotom, ali mi bar frajer nije htio pogledat u oči. Time je priznao da je kriv. Odsad kupujem u Getrou.
Karu svoju više rukom svojom ne našao, dabogda...
Naravno da mi je pauk stajao kraj auta i da sam ga podmitio sa 100 kuna i starim Playboyem. Oslijepio od drkanja, dabogda...
Ima dana i vikenada kad je bolje okrenut se na drugu stranu i prespavat. Kad bi ti neko znao gatat. Pas mater, da pas mater...
Jedan pametan čovjek je rekao. Određena svota novca za koju te neko zajebo nikad nije izgubljena. To ti je dovoljna isplata da se više nikad u životu ne nađeš, niti radiš s njim, jer onda fakat jesi idiot. Ovako, kao da si stavio tih 300-400 kuna na pobjedu Argentine i spušio. A za Dragu i Cat ću drugi put ispeć još bolju i još ružiščastiju hobu!
Tele 2 je potpuno fulao reklamu. Obrada Serverine. Halo ljudi, pa to je fah od ovih s 098. To im je ideal i plafon. Nećete s tim ništa postić. A kad sam već kod reklama, ona za Karlovačko Korner kad njih trojica sjede i komentiraju, iako ima sjajan dio kad frajer napuca loptu u pm (dobra, dobraaa), mi se stvarno popela ponad testisa. Dosta više, majkumu... A Boban s praznim stadionom i vjeruj u naše... Pa ko normalan želi na tekmi pit kokakolu??? Iako, sad je furka da se vode komadi na tekmu. Pa da...
Inače, Goleo je od par glavnih sponzora dobio sljedeću svotu para:
16.000.000 kuna – Karlovačka pivovara
15.000.000 kuna - T-com
14.000.000 kuna – Jutarnji list
13.000.000 kuna – Jamnica
A Hyundai, Pik, HT s onim nebuloznim debilitetima s debelim grobarom i manekenkom u
žutoj majici, VIP, TELAD, Žuja s nemoj me lupit u glavu dok nazdravljaš...
Al će Bla-skviii-žićko napapat...
Evo i hit dana da me prepoznate na cesti kad urlam...Victoria (ne ona ambalažna)
Nego, jel zna iko neki sajt di mogu skinut pjesmu pa da si je tu pusti ko hoće a da je ne mora skidat s rapidšera... Hvala unaprijed!
Post je objavljen 25.06.2006. u 19:50 sati.